Balkan i mediji u tranziciji

Povijesni preokret u europskim zemljama koje su u politički proces demokratizacije ušle poslije pada Berlinskog zida, popularna publicistika inače pripisuje djelovanjem građanske i nacionalističke opozicije, crkve i američke Centralne obavještajne agencije, što je sve zaista pridonosilo opstrukciji režima, ali, tvrde ovi autori, a ja se s njima na temelju svog poznavanja prilika u jednom dijelu toga bivšeg komunističkog svijeta slažem, režim je ipak preživio, i to tako što se stavio u službu promjena, na način dobro poznat iz prakse političke unutarpartijske borbe, koji se u metajeziku nomenklature nazivao općepoznatim terminom glajhšaltovanje, a označavao tehniku samoodržanja poražene frakcije pretvaranjem u najžešćeg proponenta novoga kursa.

Raniji vrlo detaljan prikaz toga procesa upravo u zemljama bivše Jugoslavije dao je V. P. „Chip“ Gagnon s Univerziteta Ithaca knjigom „The Myth of Ethnic War: Serbia and Croatia in the 1990es“ (Cornell University Press, 2004). On je smiono postulirao da je veliki interkomunalni sukob u bivšoj Jugoslaviji izazvala i vodila politička elita nastala u doba komunizma, s neposrednim ciljem očuvanja svojih političkih i ekonomskih monopolskih pozicija.

Ako to uzmemo kao okvir za razmatranje transformacije medija u tranziciji, sve pojave odmah postaju lako razumljive. Vlast koja je uspostavljena na slobodnim izborima, morala je steći apsolutnu kontrolu nad sredstvima priopćavanja kako bi mogla kontrolirati proces pretvaranja državne, dirigirane ekonomije u oligarhijsko društvo gdje će isti centri zadržati monopol. U posebnom slučaju balkanskog europskog Jugoistoka, gdje je kompozitna, višenacionalna država Jugoslavija mirno prošla političku tranziciju, budući da je komunistička vlast samostalno, bez pritiska opozicije i dugotrajnih „okruglih stolova“ poput onih u Poljskoj, organizirala slobodne izbore, ključno je bilo uspostaviti državnu vlast podjelom etnički miješanog teritorija. Jugoslavenski Ustav iz 1974. već je bio načelno riješio taj problem, što se može smatrati posljednjim velikim djelom Titova personalnog režima: šest federalnih jedinica dobilo je tada državnopravni subjektivitet pa je Arbitražna komisija Mirovne konferencije o Jugoslaviji (Badinterova komisija, sastavljena od pet predsjednika ustavnih sudova zapadnoeuropskih zemalja) mogla relativno lako legalno riješiti pitanje sukcesije odlukama donesenim od kraja 1991. do početka 1993. godine, kojima su priznali tu unutrašnju podjelu, što je poslužilo kao osnova za priznanje pet zemalja u nastajanju.

Problem teritorijalne sukcesije nije bio tehničkog karaktera, pa se nije mogao riješiti pregovorima. U novonastalim državama, hunte koje su došle na vlast glajhšaltovanjem, pa zapaljivom nacionalističkom propagandom dobile izbore, morale su iznaći novi legitimacijski princip, a on se svodio na „obranu nacionalnih interesa“ i očuvanje, odnosno osvajanje „prirodnih granica“ vlastitog etničkog prostora. To je vodilo ravno u ratni sukob, pogotovo stoga što središnji dio Jugoslavije zauzima Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, kompozitna pokrajina s tri nacionalna korpusa tri tradicijske zajednice povezane s tri velike religije. Jake države koje su ranije upravljale Bosnom, uspjele su ondje, svaka na svoj način, ostvariti interkomunalni suživot, etničku i vjersku toleranciju Srba, Hrvata i autohtone zajednice bošnjačkih muslimana, koja se profilirala u zasebnu naciju. Otomanska i Austro-ugarska carevina, kraljevina Karađorđevića i Titova komunistička diktatura, ostvarile su to političkom represijom – ako ukloniš demokratsku podlogu vlasti, riješio si ili odgodio problem. Krhka tranzicijska Bosna to, međutim, nije mogla izdržati, pogotovo stoga što su srpski i hrvatski nacionalistički lider, Milošević i Tuđman, po svjedočenju njihovih najbližih suradnika (u Hrvatskoj bili su to Tuđmanovi zamjenici Manolić i Mesić), na tajnom sastanku u dvorcu Tikveš još uoči izbijanja rata, 15. travnja 1991. godine, dogovorili podjelu teritorija, uz zanemarivanje bošnjačkog etnika. Prethodno je zajednička ekspertna komisija utvrdila dvije verzije raspodjele Bosne. No, sporazum oko podjele susjedne države nije mogao razriješiti pitanje srpske manjine u Hrvatskoj, pa je počeo rat koji je završen intervencijom međunarodne zajednice i peace-keeping misijom UN-a, a onda se nastavio u Bosni, dok nije dokončan Daytonskim sporazumom koncem 1995. godine. Objektivni rezultat je separacija nacionalnih korpusa, masovni izgon domaćeg stanovništva drugih narodnosti u cijelom prostoru i trajna promjena polariziranog bosanskog društva. I ne ulazeći u pojedinosti zbivanja na južnim širinama Jugoslavije, može se zaključiti da je posvuda vrijedio isti obrazac, osim u Sloveniji, gdje je komunistička elita brzo provela političku tranziciju, sporo, gotovo na kineski način ekonomsku, glatko se otcijepila praktično bez rata (ondje je trajao deset dana i odnio 62 žrtve, kao neka željeznička nesreća), pa se zemlja ubrzo (2004) priključila Europskoj uniji.

U svemu, dakle, političkim elitama koje su prigrabile vlast u državama slijednicama bivše Jugoslavije, mediji su bili ključni resurs ratne propagande, a ratna opcija bila je osnovno legitimacijsko sredstvo za održanje vlasti i preuzimanje nacionalne ekonomije, koju će kontrolirati preko nacionaliziranih poduzeća, odnosno preko oligarhijske mreže stvorene od ljudi koji su obavljali ključne političke zadaće za režim, često kriminalnog karaktera.

U bivšoj Jugoslaviji, naime, državna ekonomija svojstvena socijalističkom ustroju već je u prethodnim desetljećima zamijenjena osebujnim sustavom koji je omogućavao autonomiju privrednim subjektima, s tim da se njihov razvoj determinirao preko regionalnih banaka kojima su upravljali politički eksponenti. U tom relativno liberalnom okviru etatističke ekonomije, komunistička partija imala je vrlo slabe ovlasti, politička policija vrlo snažne, a vojska je bila država u državi. Zato je rasplet toliko kompliciran i nerazumljiv neupućenom promatraču – raspad sovjetskog kompozita kao normalne autoritarne, hijerarhijske strukture, bio je u usporedbi s tim stohastičkim procesom, predvidiv i deterministički.

U Sloveniji, preobrazba kontroliranih medija u javne, tekla je glatko i transparentno – ostali su pod izravnim utjecajem vlade, kao državno vlasništvo. Djelovali su neutralno, stabilizacijski, na intelektualnom planu, kao pozitivan faktor društvenog razvoja, ali se nisu ekonomski razvili, jer se tu nisu manifestirala prijelomna pitanja unutrašnje politike, što nije pogodovalo komercijalnim interesima.

U Hrvatskoj, državni mediji imali su posve drukčiju ulogu. U ratu, poslužili su za širenje najgore nacionalističke i rasističke propagande, potpuno podvrgnuti diktatu vladajuće nacionalističke stranke. Nezavisne i opozicione medije brzo su preuzeli oligarsi, a ostala su samo manja glasila koja je financijski izravno potpomagala međunarodna zajednica, te nisu uspjela ostvariti održiv razvoj. No, nekoliko godina u kojima su se nezavisni mediji bili brzo razvili, pa dosegli znatni ekonomski uspjeh, navela je inozemne medijske konglomerate da u razdoblju „tranzicijskog optimizma“ u njih masivno investiraju pa je takao nastao vitalni sektor privatnih televizija i novina, koje u demokratskom okruženju imaju znatan politički utjecaj. Od svih zemalja bivše Jugoslavije, jedino u Hrvatskoj mediji igraju veliku, samostalnu političku rolu. To je na neko vrijeme uspjela osujetiti bivša vlada nacionalističke stranke premijera Sanadera, transformirana u moderniji oblik korupcionaške političke organizacije, koja je umjesto represije, za gušenje slobode riječi koristila novac, pa u tome bila puno uspješnija od ranije Tuđmanove tiranije.

U Bosni i Hercegovini, Daytonski sporazum kreirao je dvije paradržave – Republiku Srpsku i hrvatsko-bošnjačku Federaciju BiH. Ondje su mediji vrlo slabi, u Banjoj Luci, srpskoj regionalnoj metropoli, uglavnom reflektiraju stavove lokalne vlasti i prilično homogenizirane političke sredine, a u Sarajevu, glavnom gradu Federacije, služe uglavnom za međusobne političke borbe velikog broja bošnjačkih stranaka i centara moći. Ekonomski zaostali, svi su ti mediji još zaokupljeni rješavanjem pitanja koje je u ostatku bivše Jugoslavije uglavnom riješeno: aranžmanima vezanim uz sukcesiju zajedničke države.

Srbija je zasebni kozmos i tek razumijevanje srpskih političkih trendova omogućuje iniciranje u ključna balkanska pitanja. Sloba Milošević, koji je bio grozan diktator, ipak nije nikad uspio preuzeti i pokoriti sve mejnstrimske medije u Beogradu i Srbiji. Dijelom stoga što se njegova vladavina nije oslanjala na javna, nego tajna sredstva moći, na političku subverziju i podzemlje, dok je sveučilišta, pa čak i vojsku, ostavljao po strani… Svoje kulturne ratove on nije vodio u prilog svojoj vladi, nego je dopuštao da se stvore fantomske idejne centrale – jedna luđačka ljevičarska, koju je vodila njegova žena, idejno ekstremnija od Fidela Castra, te druga, desničarska, institucionalizirana u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, koja je razrađivala suvremeni politički program na temeljima karađorevićevskog balkanskog imperijalizma s početka prošloga stoljeća. Tim lijevim i desnim ultrašima, Sloba je bio idol, kao i silovikima iz aparata Državne sigurnosti, a i oligarsima koje je kreirao jer im je prepustio ilegalnu trgovinu u doba embarga međunarodne zajednice. Svi oni su u njemu vidjeli idealno sredstvo za ostvarenje svojih kontrarnih ciljeva. Takav slučaj učitavanja, možda jedinstven u političkoj povijesti, podsjeća na čuveni roman Jeryja Kosinskoga „Being There“. Zaista, Sloba je umeo da čuti! Medijska scena u Miloševićevoj Srbiji, odjekivala je tom kakofonijom, a zatim, kad je svrgnut, medijima su zacarili oligarsi, spregnuti s politikom, s tim da se među njima stalno vodio rat koji je pogodovao usponu bulevarskih tabloida.