Biti Srbin

Srpski lider u Hrvatskoj Milorad Pupovac usred je krize Sanaderove vlade – koja je, uzgred, trajala znatno manje negoli se to prvotno naviještalo – podsjetio na prošlogodišnji stav američkoga Kongresa kako ulazak stožerne stranke hrvatskih Srba SDSS-a u Vladu svjedoči o političkoj zrelosti koja, uz ino, Hrvatsku preporuča za NATO. Do toga trenutka Pupovac je (samo) hrvatski političar. No u ponešto izmijenjenim uvjetima, nakon što je, dakle, Zagreb, slijedeći gotovo sirenski zov najjačega vojnoga saveza, priznao Kosovo – on se oglašava i kao (samo) Srbin. Pristupanje Hrvatske NATO-u, ali čak i Bushov posjet Zagrebu, po Pupovcu, nije trebalo vezati za priznanje nove europske države. Štoviše, on misli (?) da je Washington morao (!) voditi računa o očuvanju srpsko-hrvatskih odnosa, što su, navodno, uznapredovali posljednjih godina.
Bjelodano je, eto, kako u početku uvjeren u hrvatsku političku zrelost, Pupovac, nakon „slučaja Kosovo“, dvoji o njoj. Pravo je, međutim, pitanje koliko su politički zreli srpski političari u Hrvatskoj. Srpski su politički čelnici kao argument da drže sve pod kontrolom rabili činjenicu da je Hrvatska jedina zemlja na svijetu gdje žive Srbi u kojoj se nije održao niti jedan prosvjed nakon proglašenja kosovske neovisnosti, ali i hrvatskog priznanja Prištine. Pitanje je, dakako, koliko ovaj domašaj treba pripisati srpskoj političkoj pameti, a koliko (objektivnom) strahu od odmazde. Osobito nakon što se Srbi povremeno u Vukovaru – toj hrvatskoj vječno otvorenoj rani – ponašaju kao ‘91. Ipak, i više od toga ta je politička zrelost dvojbena nakon što je, Pupovac, među prvima, objasnio da je potpredsjednik hrvatske Vlade Slobodan Uzelac stavio mandat na raspolaganje – iz političkih, ali i moralnih razloga, odmah nakon što je Zagreb blagoslovio kosovsku državnost. Pokazujući iznimni senzibilitet i za Pupovca i za Uzelca, jedan je ovdašnji analitičar napisao kako srpski lideri u Hrvatskoj moraju ekvilibrirati između pretpostavljenih osjećaja dijela svojih birača i objektivnih hrvatskih nacionalnih interesa. U aktualnom su se slučaju, pak, Pupovac&comp. ponašali kao da su usred predizborne kampanje, vodeći ponajprije računa o srpskim osjećajima. Mora se, kaže Pupovac, razumjeti da Srbi na prostoru bivše Jugoslavije ne žele prihvatiti budućnost Kosova onakvim kakvu je dizajnirao dio međunarodne zajednice…
Mit o svesrpskim osjećajima i Kosovu bit će srušen, makar kada je o Hrvatskoj riječ, vrlo žurno. Po službenim podacima, u Hrvatskoj je registrirano 130 tisuća povratnika, ali njih tek 70-80 tisuća doista živi u svojoj domovini. Usto, čak oko 100 tisuća Srba živi u izbjegličkom statusu, neintegrirani u Srbiji, BIH i, manjim dijelom, u Hrvatskoj. Jasno, o statusu hrvatskih Srba može se razgovarati samo u Zagrebu. I hrvatskim Srbima nikakvi novi, makar (samo) i figurativni balvani nisu potrebni. A u te pregovore, unatoč svemu, srpsko političko vodstvo, ipak, nosi stanoviti kapital. Senzibilitet za hrvatske nacionalne interese – usred „kosovske bitke“ – pokazali su na koncu ne istupajući iz hrvatske Vlade. Uostalom, ukoliko bi i željeli narednih dana i tjedana, sve tamo do sredine svibnja, ići po mišljenje u Beograd, dvojbeno je na koja vrata trebaju pokucati. A ukoliko za pedesetak dana „tamo daleko“ pobijede Šešeljevi radikali, na eventualne političke ekskurzije, koje naročito rado prakticira baš Pupovac, u Hrvatskoj se neće gledati blagonaklono. Baš kao što je u tom slučaju teško zamisliti i nekakvu ozbiljniju suradnju Zagreba i Beograda. Za razliku od aktualne situacije, kada je, po svjedočenju predsjednika SDSS-a Vojislava Stanimirovića, premijer Sanader više kontaktirao s vlastima u Beogradu negoli srpski političari iz Hrvatske…