Bojkot

Kada su slovenački policajci tamo negdje 1990. godine potjerali grupu Miloševićevih pristalica koji su u deželi htjeli organizovati miting „podrške Jugoslaviji“, Beograd je, kako bi napakostio Ljubljani, zabranio uvoz robe iz te nekadašnje najzapadnije republike u Srbiju.
Taj bojkot je trajao tek nešto duže od rata u Sloveniji, koji je brzo okončan povlačenjem tenkova JNA sa granice SFRJ na liniju zamišljene velike Srbije. U to kratko vrijeme koliko je trajalo neprijateljstvo Beograda i Ljubljane, iz Srbije se dolazilo u Bosnu i Hercegovinu, u kojoj su se tada, najviše među Bošnjacima, još gajile iluzije kako će rat zaobići BIH, po slovenački toalet-papir i kreme. Stvari su se ubrzo promijenile. Srbija je nakon uvođenja sankcija ostala bez proizvoda iz uvoza i osuđena na šverc svom mogućom robom, pa i onom iz Slovenije.
Bosna i Hercegovina tada je bila žrtva agresije, a građani opljačkani. Grupa u ratu pokradenih, starih deviznih štediša nekadašnje Ljubljanske banke u ponedjeljak je demonstrirala pred zgradom državnih institucija BIH u kojoj su razgovarali premijeri BIH i Slovenije Nikola Špirić i Janez Janša. Sluđeni višegodišnjim propalim pokušajima da ih se konačno obešteti (prema podacima Udruženja prijeratnih deviznih štediša, do agresije građani BIH su u Ljubljanskoj banci čuvali 185 miliona američkih dolara), prevarene prijeratne štediše su u Sarajevu pozvale na bojkot slovenačke robe.
Njihov protest nije uzbudio ni Špirića ni Janšu, koji su nekoliko sati kasnije otišli u Blažuj na otvorenje tvornice pašteta, koju je ovdje izgradila slovenačka „Droga-Kolinska“. Pozivi na bojkot su besmisleni i ne vode rješenju problema. No, da se vratimo problemu devizne štednje. Slovenija je iz svega pokušala da se izvuče gašenjem stare i osnivanjem Nove ljubljanske banke, čime je željela zamesti tragove nestale ušteđevine. Kako je ovoj banci dozvoljen ulazak u BIH prije stavljanja tačke na spor, pitanje je koje bi štediše morale postaviti domaćim vlastima, što bi bilo korisnije od poziva na bojkot.