foto: A.K./ATAImagesNe mogu da ne primetim da se politički očaj kome se svi često odamo artikuliše kroz jednostavne krivce, najčešće unutar opozicije, i gotovo po pravilu – kroz Demokratsku stranku.
Međutim, upravo taj refleks da se kritička oštrica uvek uperi ka DS-u govori više o simboličkoj težini koju ta stranka i dalje nosi, nego o njenom „nestanku“.
Naprotiv, poslednji period pokazuje da se Demokratska stranka – možda prvi put posle dužeg zatišja – probudila iz političke letargije.
Umesto da i dalje tumara kao autistični akter u opozicionom prostoru, ova stranka učestvuje u stvaranju najšireg fronta borbe za demokratiju kroz jasan i prepoznatljiv vrednosni okvir pokazujući ne samo sposobnost za saradnju već i kapacitet da postane stožerna stranka u novoj političkoj konfiguraciji.
Kako vreme odmiče potvrđuje se da bojkot rada parlamenta i odluka da se ne učestvuje u predlogu „prelazne vlade“ nisu znak slabosti – već smislen odgovor na obesmišljavanje institucija i svesna odluka da se ne bude deo političkog performansa koji režimu samo širi manevarski prostor i omogućava da sve zamišljeno sprovedu u delo.
Jasno je naznačeno da je za DS prihvatljiva prelazna, nadstranačka vlada sastavljena od kredibilnih ličnosti koju bi predložili i podržali studenti zajedno sa svoji profesorima.

U međuvremenu, DS se temeljno pročistila od kadrova koji su suštinski kompromitovali njen bogat politički legat. Ironično, mnogi koji su nekada činili „žuti ološ“ sada su najvatrenije perjanice režima.
Takođe, otvorila je prostor za debatu i kritiku sa nestranačkim akterima. U tom kontekstu, vredi pomenuti i obnovu rada Fondacije „Ljuba Davidović“, u čijem Upravnom odboru imam priliku da se nalazim rame uz rame sa autoritetima iz akademskog sveta i kulturnog života – verovatno nezasluženo, ali sa dubokim uverenjem svih da nema političkog delovanja bez obrazovanja.
Stranka danas organizuje tribine, okrugle stolove, razgovore sa građanima, i to čitam kao istinsku potrebu da se vrati među ljude, povrati poverenje kod svojih vernih i razočaranih simpatizera. Analizom poruka koje se šalju kroz medije i društvene mreže stičem potpuno drugačiji utisak od uvreženog mišljenja – DS deluje kao stranka koja ponovo nudi sadržaj.
Može se pročitati programski okvir, mogu se čuti jasni politički stavovi, i u njenom predsedništvu sede ljudi koji deluju kao obrazovani i politički profilisani pojedinci, a ne menadžeri sopstvenih ambicija.
Ako postoji istinska briga za opoziciju, nema bolje obaveze DS-a i njenih kritičara od susreta u kome bi se zajedno govorili o narednim koracima ove stranke, o budućnosti opozicije i strategijama delovanja. Ali neka to ne bude još jedan pokušaj da se namiri ogorčenost kroz politički sadizam.
Jer se od opozicije generalno, čini se, danas očekuje da iznova podiže lestvice očekivanja kako bi zadovoljila frustriranog birača. Međutim, borba za demokratiju nije performans.
Od opozionih stranaka bi, pre svega, trebalo očekivati da pokažu da su sposobni da sutra menjaju sistem. I to je put kojim je po mom sudu Demokratska stranka ponovo krenula. Možda tiho, možda sporo – ali ovaj put promišljeno.
Autor je docent Fakulteta političkih nauka u Beogradu
Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.


