Genocid i „tragični sukob“

Oslobađajuća presuda Srbiji, izrečena ovog ponedjeljka pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu, stavila je pečat na jedno razdoblje u Bosni i Hercegovini koje je počelo još u rano proljeće 1992. i kulminiralo masakrom srebreničkih Bošnjaka u julu 1995. godine.
Proces koji je 1993. godine pokrenuo u to vrijeme predsjednik Predsjedništva BIH Alija Izetbegović rezultirao je katastrofalno po Bošnjake. Umjesto kakve, takve satisfakcije, koja je mogla uslijediti da je Sud rekao da je Beograd odgovoran za genocid, Srbija je dobila crno na bijelo presudu da nije kriva i da je njena jedina greška što ništa nije učinila da spriječi genocid i kazni počinitelje. Koliko je presuda nepovoljna po Bošnjake pokazao je i prof. dr Smail Čekić, direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, pocijepavši je na izlasku iz Međunarodnog suda pravde. Sve ono što je godinama prikupljano i dokumentovano kao dokazni materijal tužbe BIH protiv SR Jugoslavije o tome kako je Beograd planirao i organizovao genocid nad bošnjačkim narodom, te presvukao JNA u Vojsku Republike Srpske, Sud je hladno odbacio kao nedovoljno da bi se Srbija osudila.
Kako je radio tim koji je zastupao tužbu sa Sakibom Softićem na čelu stvar je koja će dugo biti analizirana, prije svega u bošnjačkim pravnim i intelektualnim krugovima. Činjenica je da je BIH – a zapravo Bošnjaci – izgubila spor. Stvari, dakle, stoje ovako: Međunarodni sud pravde se proglasio nadležnim za ovaj sudski proces; presuđeno je da je Srbija odgovorna zbog toga jer nije spriječila genocid u Srebrenici; presuđeno je da je Srbija odgovorna što Haškom tribunalu nije predala Ratka Mladića, optuženog za genocid u Srebrenici. I to su jedini dijelovi presude koji idu u korist strane koja je podnijela tužbu. Sve ostalo u presudi je u prilog Srbije: Srbija nije počinila genocid; Srbija nije planirala da počini genocid, niti je podstrekavala genocid; Srbija nije saučesnik u genocidu i Srbija nema obavezu da platiti odštetu, piše u presudi.
Jedina obaveza koja je nametnuta Srbiji je da u Skupštini donese deklaraciju kojom će priznati da nije spriječila genocid u Srebrenici. To će se, unatoč znatnom broju radikala u skupštinskim klupama, vjerovatno ubrzo desiti i Srbija će tako ispoštovati presudu Međunarodnog suda pravde.
Takvu brzu reakciju Skupštine odmah je najavio predsjednik Srbije Boris Tadić, upozorivši i da će se Srbija, ukoliko konačno ne dovrši saradnju sa Haškim tribunalom (hapšenje ili predaju Ratka Mladića), kao država suočiti sa dramatičnim političkim i ekonomskim posljedicama. Sa ova dva poteza – usvajanjem deklaracije i Mladićem u Hagu – Srbija će u pravnom smislu sprati ratne grijehe. Uostalom, ona nakon oslobađajuće presude za genocid nema više razloga da strahuje od suđenja Mladiću, koji se tereti da je počinio djela ratnog zločina i genocid kao komandant Vojske Republike Srpske na koju Beograd, kako je saopštila predsjednica Međunarodnog suda pravde Britanka Rozalin Higins, nije imao nikakvog uticaja.
Sudska ocjena da Beograd nije kriv za genocid imaće negativniji odjek na unutrašnje prilike u Bosni i Hercegovini nego na buduće odnose BIH i Srbije. U danu u kojem je izrečena presuda, bošnjački član Predsjedništva Haris Silajdžić je poslije početnog razočarenja zaključio da bi za buduću normalizaciju odnosa Sarajeva i Beograda bilo dovoljno da Srbija usvoji deklaraciju i ostvari punu saradnju sa Haškim tribunalom. Istovremeno, kazao je i kako je sada konačno jasno da je Republika Srpska genocidna tvorevina, pozivajući se na to da je presudom potvrđen genocid koji je Vojska RS izvršila nad Bošnjacima u Srebrenici, i da zbog toga mora biti ukinuta, odnosno da mora biti promijenjeno unutrašnje uređenje Bosne i Hercegovine.
Premijer RS Milorad Dodik je iste večeri odgovorio Silajdžiću, cinično mu se zahvaljujući što je 1995. u Dejtonu legalizovao Republiku Srpsku, a Sarajevu poručio da će voljeti Bosnu i Hercegovinu jednako onoliko koliko ono voli Republiku Srpsku. Razmjena teških riječi između Silajdžića i Dodika svjedoči da će ovakav epilog tužbe BIH samo dodatno iskomplikovati odnose između dva naroda. Bošnjaci će i dalje smatrati da je nad njima izvršen genocid, a Srbi će ono što se dešavalo od 1992. do 1995. nazivati „tragičnim i nesretnim“ sukobom u kojem su svi stradali. Pri tome će se i jedni i drugi pozivati na Hag.