Hadezeovci i sinovi

Otac Zorana Milanovića je član HDZ-a, a mama Ljube Jurčića tradicionalni HDZ-ov glasač. Ako ih promatramo iz perspektive polupune čaše, ovi podaci iz biografija pretendenata na prijestolje hrvatske ljevice svjedoče o njezinoj neisključivosti i toleranciji: hadezeovce trpe i u vlastitim obiteljima, a kamoli neće na vlasti. Okrenemo li stvar u pesimistički diskurs, ti detalji nam govore kako je politika u Hrvata nerijetko cikličko kretanje u kojemu roditelji sinovima u naslijeđe predaju konvertitstvo u lijeva ili konzervativna opredjeljenja poput štafetne palice bez ikakva dubljeg sadržaja. Jer – budimo otrovni – Milanovićeva oporbenost nije se razvijala organski, u formi edipovske pobune, kao kod, recimo, Branimira Štulića kojega često citira. On je u ovu stranku, kao uzoran mladi diplomat, ušao 16. prosinca 1999, šest dana nakon Tuđmanove smrti. To, kao i činjenica da je Ljubo Jurčić tek nekidan potpisao pristupnicu, implicira prilično ziheraštvo u glavama ovih socijaldemokrata.
Ako se i odmaknemo od biografske folkloristike koja uvjerljivo dominira u kampanji svih predsjedničkih kandidata, stvar je za SDP još gora: osim prizemnog bulevarskog marketinga, stereotipnih patriotsko-integracijskih fraza, neoriginalnih priznanja o pušenju marihuane i tompsonovskih glazbenih ukusa, nema tu nikakve istinske i opipljive želje za društvenom promjenom. Hrvatska danas nije sretna zemlja, a onaj tko pretendira na lidersku poziciju u opoziciji, trebao bi barem u naznakama biti buntovnik, rebel, sklon kritici i mijenjanju postojećeg stanja.
Ivica Račan otišao je s ovoga svijeta još uvijek praćen optužbama za neodlučnost i manjak borbenosti. Kad se, međutim, uzmu u obzir njegovi potencijalni nasljednici, prema njima se on već sada, ni deset dana nakon smrti, doima kao pravi Che Guevara.