Istorijske lekcije i tumači

Ne znam da li je to istorijsko pravilo ili dobar običaj ali niko za desant na Drvar ne kaže „Konjički skok“ ili za bitku na Neretvi „Slučaj belo“, kako su ove akcije prozvale njemačke vojne snage i niko ne koristi nacističke neutralne termine za akcije Holokausta.

Nakon što je konstatovao kako Srbi uglavnom ništa ne shvataju, Milenko Marković predlaže da Dan hrvatske državnosti postane i datum koji spaja (Srbe i Hrvate valjda, op.a.) i pita se „zar odbrana hrvatske države od Miloševićeve okupacije nije (bila) interes i hrvatskih Srba“.

Pa tako Srbi, zapravo, trebaju slaviti što su ih hrvatske snage protjerale u Srbiju i bacile upravo u naručje Miloševića da tamo nastave borbu protiv njegovog režima kao izbjeglice po kampovima. Preostaje da nakon zajedničkog slavlja u Kninu slijedeći korak u obilježavanju tzv. „Oluje“ bude gostovanje Marka Perkovića, nadimak Thompson, u Beogradskoj areni.

Da ne pretjerujemo, ima u tekstu Milenka Markovića uravnoteženih stavova koji iskreno zagovaraju pomirenje. Međutim, uvijek se provuče, kao usputna rečenica, neka teška tvrdnja kao ona da je rat u Hrvatskoj bio „izraz zavojevačke nacionalističke pretenzije srpskog režima“. Ovaj stav ima za cilj da se neprestanim ponavljanjem nametne kao zvanična istorija pa da kao takav uđe u istorijske udžbenike regiona pa i u Srbiji. Ukratko, za mene ovaj stav nije samo istorijski neprecizan, nego je jedna notorna glupost i budalaština. Ali mi ne pada na pamet da svoje mišljenje obrazlažem jer niti sam istoričar, niti dežurni Srbin, a ponajmanje političar pa da osjećam odgovornost zašto Srbi zaista nisu shvatili tragičnu istorijsku lekciju.

Pa zašto se onda, ipak, javljam. Jednostavno zbog obećanja izbjeglicama koje me uvijek, i iznova i sve češće, zamole da ponekad napišem koji redak o tome kako oni nisu bili nikakvi agresori, nego su stvarne žrtve progonjene uglavnom zbog svog etničkog porijekla. Neka se zapiše i neka se zna, kažu.