Srbija bi morala i trebala da prizna dokumenta koje izdaju kosovske vlasti. Svaki građanin Kosova, po najvišim standardima i uz redovne procedure koje nadgleda Euleks, dobija pasoš i ličnu kartu Kosova. Sa ovim dokumentima ne možete u Srbiju. Srbija ih poništava i jednostavno ne priznaje, kao što to čini u svim pasošima stranaca koji posle Kosova dođu u Srbiju.

Tako, policiajci na granicama pored normalnog graničnog pečata, imaju još jedan. Taj je namenjen poništavanju pečata Republike Kosovo. Odbijanje Srbije da prizna ova dokumenta dovodi veliki broj ljudi pred zid sa spoljnim svetom. Reč je o Albancima i Albankama uglavnom, koji poseduju dokumenta koja izdaju vlasti na Kosovu. Sa ovim dokumentima možete u brojne zemlje, po brojne vize, ali ne i u Srbiju. Evropska komisija u svojoj odluci i kroz brojne druge forme odbija da prihvati ideju Srbije da izdaje putne isprave građanima Kosova. Nema mehanizama da to uradi direktno, ali koristeći se pravom da u svoju kuću primi samo sigurne goste građani Kosova koji imaju srpski pasoš moraće po vizu. Ili, još realnije, koristeći pasoš Kosova idu u redovnu proceduru dobijanja vize, kao što je to slučaj sa svim drugim zemljama.

Odluka Evropske komisije je očekivana. Bilo bi suludo da EK pristane da Srbija koja nema objektivne, tehničke i stvarne uslove izdaje dokumenta građanima Kosova. Ako ne računamo nekakve izmeštene policijske stanice, privremeno raseljene sudove i slične „institucije“ veza između građana Kosova i Srbije i ne postoji. Suludo je verovati da bi EK dozvolila da dokumenta izdata u takvim institucijama imaju istu vrednost kao pasoši iz redovne policijske stanice. No, ljudi koji uzimaju ta dokumenta već godinama posle rata to čine iz krajnje nužde. Govorim, pre svega, o Albancima, koji zbog slobodnog kretanja po regiji i saradnje sa susedima pristaju na pasoše i druga dokumenta paralelnih institucija Srbije. Da ne govorim o javnoj tajni da postoje vrlo skupi mehanizmi (od 100 do 1.000 evra) da potrebna dokumenta ili same putne isprave dobijete ubrzano. Brojni su primeri ljudi sa Kosova koji su na taj način olakšali sebi vezu sa svetom. Bolje i tako nego da ne mogu da putujem – logika je koja vodi te ljude.

Po dolasku međunarodnih snaga na Kosovo, UNMIK je otpočeo izdavanje ličnih karata i putničkih isprava. Koristeći se ovlašćenjima iz Rezolucije 1244 UN je građanima Kosova izdavao ova dokumenta. Sve zemlje sveta, uključujući naše susede, priznavale su ta dokumenta. Međutim, Srbija nije. Iako je navedena rezolucija Saveta bezbednosti biblija za tvorce matrice „Kosovo je srce Srbije“, ni tu rezoluciju nisu se udostojili da do kraja prihvate. Tako je bilo sa registarskim tablicama, finansiranjem obrazovanja, brojnim servisima koje je UN pružao građanima Kosova. Setićemo se i vremena kada je trajao lov na veštice, ako kojim slučajem neki srpski nastavnik pristane da prima platu ili uopšte komunicira sa UNMIK adminsitracijom koja se bavi obrazovanjem. Odmah bi, po matrici koju ovih dana opet vidimo, dežurne patriote krenule da jure te ljude i čine sve da održe atmosferu straha. Prosto, sa Albancima ništa i nikada. Ili, može samo sa onima koji su „naši“ šta god to značilo.

Ovo tehničko pitanje samo je jedno u nizu administartivnih zavrzlama kreiranih da očuvaju privid da se Srbija na Kosovu pita i da ima neka ovlašćenja. Realno, u izmeštenim institucijama nekadašnje AP KiM radi veliki broj ljudi. Ako bi Srbija krenula u raspuštanje tih institucija, što se kad-tad mora dogoditi, ostaje pitanje udomljavanja tih ljudi u drugim institucijama. Nema na vidiku političara koji bi realno pristupio ovom pitanju, i iz poraženog sna skratio račune koje građani Srbije plaćaju da bismo mogli da se dičimo politikom da je Kosovo Srbija. EK nam je, izokola i diplomatski, kazala da nije. I nema tu šta da se ljuti bilo ko. Trebalo je da se ljutimo kad je preko 15.000 ljudi izgubilo život, ili kad su čitava sela i gradovi goreli i nestajali. Trebalo je da se ljutimo kad samo zato što se drugačije zoveš u sopstvenoj zemlji nisi imao ista prava kao većina. Ostaje samo da priznamo činjenice i ucinimo sve da se nikada ne ponovi jer samo tako gradimo sigurnu i lepšu budućnost.

Jer, i da je recimo neki Albanac sa Kosova odlučio da uzme pasoš Srbije, sama procedura izgleda kao nemoguća misija. Za izdavanje pasoša potrebno je da imate izvod iz matične knjige i državljanstvo. TO izdaju opštine. One prave opštine koje se nalaze tamo gde i kažu da su nadležne ne izdaju državljanstvo Srbije. Znači, morate u izmeštenu opštinu koja se nalazi u Srbiji (preko administrativne linije, kako se zove granica Srbije i Kosova). Da biste otišli u tu opštinu, morate da pređete „liniju“, a liniju možete da pređete samo sa dokumentom – lična, pasoš i evenutalno vozačka. Imate UNMIK ili KS dokument, a sa njim ne možete u Srbiju. Staru ličnu kartu su vam uništili tokom 1999. godine ili je nikada niste imali, ili ste je jednostavno izgubili. Možete eventualno u Gračanicu ili neku drugu enklavu gde su ispostave izmeštenih institucija (znam da zvuči neverovatno!). A pitanje je da li vas uopšte i ima u knjigama jer ste rođeni devedesetih, a tada niste upisani. Dakle, nema vas i odmah je nemoguće verovati da vam se smeši srpski pasoš sa prolazom kroz šengensku zonu. Vredi li uopšte da govorim o tome šta vas čeka ako i pređete „liniju“ i odete u neku od izmeštenih institucija. O „našima“, „njima“, i ostalim dogodovštinama koje mogu da traju i nedeljama uz brojna poniženja i pretnje. Svedok sam brojnih priča i situacija.

Priznavanjem kosovskih dokumenata Srbija bi pružila ruku Albancima. Ovakvom odlukom veliki broj ljudi mogao bi da gradi mostove sa Srbijom i drugim zemljama u regiji. Pogranične zone, i meštani sela koja se u njima nalaze bile bi prostor za saradnju. Saradnje između Srba i Albanaca ima, i za neobaveštene nikada nije prestala. Veliki broj zanatlija iz topličkog kraja ima brojne posleve u Podujevu i okolini, i suprotno. Ljudi se vode drugačijom logikom od političara. Priznavanje ovih dokumenata ne mora nužno da znači da Srbija priznaje Kosovo, već može da teret komplikovanih odnosa, nasleđa prošlosti i učinjenog zla skine sa običnih ljudi.

Nije ništa novo reći da srpsku političku scenu karakteriše licemerje. To smo mnogo puta u postoktobarskoj Srbiji mogli videti, svakako i pre. No, kada to licemerje košta i uskraćuje neka od osnovnih prava ljudima, onda je prirodno da se na to reaguje. Vojislav Koštunica i njegovi ljudi pokrenuli su ovih dana kampanju optuživanja aktuelne vlasti za izdaju i priznavanje Kosova. Razlog je u odluci Evrope da građani Srbije, koji poseduju dokumenta Srbije, a žive na Kosovu, ne mogu bez viza u zemlje šengenskog sistema. VK nam poručuje, da je on na vlasti u duhu parole „Kosovo je Srbija“, još bismo se mi načekali vizne liberalizacije, jer neka njegova vlada ne bi na to pristala. Dakle, zarad očuvanja suvereniteta (koji i nemamo!) ostali bi smo bez mogućnosti da možda od sledeće godine osetimo Evropu. A da ne govorimo da je vlada VK potpisala i isticala u velike uspehe brojne ugovore i dogovore koji su Kosovo predstavljali zasebno. Ili da je Ustav Srbije donošen uz izuzeće velikog broja građana Srbije kojima VK i njegova vlada nije dala pravo da glasaju.

Licemerno je i tražiti za nas slobodu kretanja po Evropi, a ljudima sa Kosova onemogućiti da putuju. Objektivno i bez odluke Evropske komisije Srbija to čini. Srbi sa Kosova su ovoj stvari samo kolateralna šteta, pogubne politike Srbije, kao i dosad. Samo da obavestim, ima i Srba sa Kosova koji koriste dokumenta koje izdaju kosovske vlasti. I biće ih sve više, jer ljudi traže lakša rešenja i čine sve da olakšaju sebi život, za razliku od političara.

Autor je predsednik Inicijative mladih za ljudska prava

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari