Mali plamenovi sjećanja na arhitektu Bogdana Bogdanovića

Bavljenje rušiteljima postala je njegova opsesija još od vremena kada je bio prinuđen napustiti svoj Beograd pred svakodnevnim i sve težim prijetnjama egzistenciji njegove porodice.

Upravo rušenje njegovih spomenika i ideja, zbog čega se dobrim dijelom i prozvao Ukletim neimarom, a koje je obrađivao posebno u svojim Ratnim knjigama, može se smatrati jednom od brojnih karakteristika novog starog fašističkog impulsa u ljudima.

Bogdanović je nekome ostavio svojih dvadesetak spomenika, i skoro isti broj knjiga. Iako je najslavniji po spomenicima i zaštitni znak jugoslovenske martirologije, nama koji smo otkrivali njegove knjige nakon raspada Jugoslavije, osobito je važan kao teoretičar, gnostičar arhitekture. Svojim životom i ponašanjem, pokazivao je put iz duhovnih ćorsokaka u koje je zemlja i s njom njena revolucija upadala, bivajući s vremenom sve kritičniji, no nije bio šire shvaćen.

Druga Jugoslavija bila je zemlja spomen obilježja. Samo u Sloveniji bilo ih je više od šest hiljada. No, nisu svi ti spomenici bili uobličeni u likovne forme, radilo se često samo o pločama. Tek je nekoliko stotina onih koji su im dali oblik koji i dalje plamti u sjećanju. Svi ti spomenici nalaze se u pejzažima, duboko nerazdvojni sa zemljom i šumom, u kojima su se ta herojska djela otpora nadirućem zlu jednom, činilo se, zauvijek odigrala. U sve te spomenike morali ste ući i osjetiti praksu ideje koja ih je gradila, bilo to ugodno ili neugodno iskustvo.

Pa, ipak svi ti spomenici nisu djela opomene već nade u život, u bolju i kvalitetniju budućnost, a u to su nas prilično uvjerila. Jedan od modela uvjeravanja bila je i izgradnja kulture hodočašćenja spomenicima. Za nas u Bosni i Hercegovini dio lijepe kulture bio je odlazak u posjetu Tjentištu, Vracama, Makljenu, Šehitlucima, Kozari, a nekome je to naravno bio i mostarski Partizanski spomenik. Nakon toga put nas je sve češće nosio prema Jasenovcu, Podgori, Petrovoj gori, Šumaricama, Beogradu i Kadinjači. Na tim posjetama istraživala se zemlja, koju su upravo spomenici pokazivali kao zajedničku, izazivajući ljubav prema dijeljenju iskustva.

Bogdanović je gradio ratnička groblja antifašističkim borcima i nevinim žrtvama fašističkih zločina. Na njima uglavnom nije bilo obilježja ideologije koja ih je gradila, ali gledano realno, i da nije bilo Bogdanovićeve umjetničke namjere, ona nisu bila potrebna. Ove spomenike gradila je pobjednička ideologija jedne ideje koja je u tom trenutku vjerovala u ispravnost vlastite poruke. Dakle, nije bilo sumnje u njen identitet. Ona se, bar u Bogdanovićevim spomenicima nije dokazivala, samo je, kako i sam autor navodi, pokazivala ljepotu svoje namjere i to baš budućim generacijama – „ljepotu revolucije“.

Bogdanovićevi spomenici pokušali su obilježiti zajedničku borbu jugoslovenskih naroda. I zatim olakšati snalaženje, učenje i rast u novom svijetu koji se tek trebao stvoriti od samih početaka. Stoga je autor spomenika u njih ugradio one male znakove svakidašnjice koje nije posebno objašnjavao. Spajao ih je s onim vječnim mogućnostima koji mitski čovjek nosi sa sobom u svijet pisma, ostavljajući te mitove za sobom. Inspiriran sumeranskim gradovima, rimskim grobljima, upregnut u nadrealističko hvatanje stvarnosti, kombinirao je lokalne grobljanske znakove sa onim vječitim i naprednim.

Znao je da je jedan moment razvoja naučnog impulsa u čovjeku ta stalna potraga za vječnim simbolima u sebi. Dolazio je iz umjetničkog i duhovnog svijeta znakova i to je bila njegova priča, njegova nada. Bila je to i potraga za izvornim simbolima nove jugoslovenske civilizacije. Nečega što je trebalo vječno trajati, ali naravno pod uvjetima koje je trebalo pronaći i zatim ispuniti. Oni su se trebali naći u spoju umjetnosti i nauke. Nažalost, očito je bilo teško ostati u jednako pravdoljubivom cilju i odnosima koji su trajali za vrijeme NOB-a. Osim što je ta borba u najosnovnijim crtama bila antifašistička i socijalistička, bila je ona i antikolonijalistička.

Današnji svijet koji se guši u obilju nekih i siromaštvu mnogih, trese pojava proto i stvarnih fašizama. Oni pesimističniji istraživači tvrde da nam je tako već tri decenije. Naime, već od prije tri decenije antifašistička pravednost ponovo je kod nekih postala upitna. Sveopća kriza promjena ponovo je proizvela razne aspekte novog fašizma, koji se kao i ranije, pojavljuju kao pokušaji rješenja takvih kriza.

No, doba karnevalskog, historijskog fašizma je izgleda prošlo ili se pojavljuje malo i na momente, iako ne i bezopasno. Nikad do kraja odvojen od svoje kapitalističke publike cijepa se i zavlači poput kakvog virusa i agresivno puzi u normalnostima. Ništa od toga nije bezopasno – građanski ratovi, intervencionizmi i terorizmi, globalne tužne migracije i još gori odnos prema njima, teške ekonomske krize i masovna osiromašenja, stari i novi rasizmi, ekocidi i femicidi te na kraju temeljito rastakanje i pretakanje gradova, o čemu je izvjesni Bogdan Bogdanović ostavio značajno pismo. Na nama je sada koliko ćemo htjeti i znati ponovo da čitamo.

Autor je teoretičar kulture iz Mostara

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.