Milankovićeva načela

Jedan me čitatelj prije dva-tri tjedna uputio da bih mogao napisati nešto o Milutinu Milankoviću, tom našem čovjeku za kojeg nam nisu rekli. Milanković je, naime, još davnih dana, prije svemirskih letova i precizne elektronike, izračunao prosječnu godišnju temperaturu na Marsu. Rođen je 1879. u Dalju, gimnaziju je, kao učenik generacije, završio u Osijeku, a potom je studirao građevinu u Beču. Jedno vrijeme bavio se izgradnjom mostova, vijadukta i akvadukta, i bio u tome vrlo uspješan, ali mu nije bilo dovoljno jer je želio znati više o fundamentalnim činjenicama, o onome od čega je sve ovo počelo. Tako je otišao u astronomiju, pa u klimatologiju, bavio se multidisciplinarnim radom na način kakvoga renesansnog genija ili dobroga austrougarskoga hauzmajstora. Postavio je teoriju ledenih doba, koja će, do u pojedinosti, biti dokazana nakon njegove smrti. Kada se danas ozbiljno govori o globalnom zatopljenju, poslije pete će se rečenice spomenuti ime Milutina Milankovića. Ali i bez toga jedan je od najcitiranijih naučnika ovog vremena. Milanković je bio veliki profesor na beogradskome univerzitetu, ali kada su 1941. došli Nijemci i kada su kvislinške vlasti sastavile „Apel srpskome narodu“, koji je potpisala sramotna većina srbijanskih intelektualaca, pretpostavivši čist obraz živoj glavi, Milutin Milanković odbio je staviti svoje ime na taj papir. A kada su komunisti 1950. sastavljali karakteristike za poštene i one druge intelektualce, njega su proglasili nepopravljivim neprijateljem i pripadnikom „matematičke klike“. U tome gotovo da ima nečega pjesničkog: Milankovićeva visoka i nepokolebljiva moralna načela proizlazila su iz čvrstine i sigurnosti matematike.
Ako vam se ime Milutina Milankovića ipak čini poznatim, u pravu ste. Ono se našlo u središtu međunacionalnoga skandala koji se prije koji mjesec dogodio u Dalju. Naime, pripadnici srpske manjine, koji tradicionalno čine većinu u tom lijepom hrvatskom gradiću, poželjeli su ulicu u kojoj se nalazi Milankovićeva rodna kuća nazvati njegovim imenom. Naravno, pobijedili su pripadnici hrvatske većine, koji u Dalju ne žele biti manjina, jer kad bi ulica ponijela ime „tog Srbina“, ostala bi za koju stotinu metara kraća ulica hrvatskoga branitelja kojega su Srbi masakrirali početkom rata. U duhu svoga nadaleko poznatog ekumenizma i razumijevanja među narodima, urednici HTV-a su nam prikazali što, između ostalih, o Ulici Milutina Milankovića misli kći ubijenoga branitelja. Nakon što su vidjeli i čuli nesretnu djevojku jadni i bijesni gledatelji imali su dobar razlog barem da odu pred prvu pravoslavnu crkvu i nekoj bakici i proti ispsuju mater četničku.
Prilog o jednoj daljskoj ulici više je puta emitiran, pa je nakon nekoliko dana snimljen i novi. Zapamtili smo ime branitelja po kojem se ulica zove, ali svi ti domagoji burići i sve te tončice čeljuske nekako nisu našli za shodno da nam kažu tko je bio taj Milutin Milanković, čijim su imenom daljski Srbi provocirali svoje susjede Hrvate. Ostavljeno nam je da ga zamišljamo kao tko zna kakvoga strašnog četnika, ili tehnički vrlo precizno, kao Srbina čije ime nema što da traži u Hrvatskoj. Istina Hrvatske televizije je Vanja Sutlić, koji pri tom i nije onaj pravi Vanja Sutlić, nego je nekakva komitetska krivotvorina, ribizl koji je prvo bio crven kao Kardelj a zatim postao crn kao Bandić. Zbog tih i takvih istina ne smijemo znati tko je Milutin Milanković. Bilo bi lijepo doživjeti svojim rođenim nekoga tko je prije sedamdeset godina predvidio kakvo će danas biti vrijeme na Marsu. Neki tu bliskost mogu osjetiti, a neki ne. Ostaje nam matematički neprovjerljiva nada kako su ovi drugi ipak malo nesretniji. Svake večeri kad pale svjetlo pomisle da je Srbin izmislio struju, a nigdje Poglavnika da nam vrati mrak.