Mit i mržnja

Nedavnim proglašenjem nezavisnosti Kosova ideja i praksa srpske državnosti su iščašene iz svojih temelja, a samopouzdanje inače trijumfalistički nastrojenog naroda duboko poljuljano. Raspoloženja variraju između beznađa, izbezumljenosti, lako dijagnosticiranog nacionalnog PTSP-a i izljeva agresivne mržnje. Povijest se doista majstorski narugala srpskom kosovskom mitu, ali to još ne vidi traumatizirani narod koji je zaljubljen u krvlju natopljeno sveto tlo svojih predaka dok na smrt mrzi današnje njegove žitelje.
Razgovaram s mudrim kolegom iz Srbije o tome na kojim su se mukama našli njegovi zemljaci koji su povijest i identitet svoga naroda gradili ne na stvarnosti i istini nego na nebulozama kosovskog mita i glorifikacijama jedne napaćene nacije i njezine tragične prošlosti. Područje mita je uvijek klisko i konfuzno tlo, a potencijali za manipulacije i zloporabu u tumačenju i primjeni u političkom svijetu nerijetko eksplodiraju u osvetoljubivu mržnju i nekontrolirano nasilje. Isticanjem svoje posebnosti – „izabrani narod“ i „nebeska Srbija“ – srpski su ideolozi i voždi u svom pseudomesijanskom zanosu izgubili osjećaj za razlikovanje posebnosti kao pozitivnog zbira ljudi, događaja i okolnosti od poremećenosti kao patološkog stanja. Nedavna krvava povijest ove regije potvrđuje staru dijagnozu da su mitomanija i megalomanija srodne bolesti. Ta mentalna neuravnoteženost srpske (pod)svijesti i politike ima visoku cijenu, a prava naplata tek dolazi ako se, s jedne strane, ne zaustave sadašnji naivni izljevi rusofilije, a s druge opasno klizanje u katastrofu samopravedne izolacije uz demonizaciju svega modernog i zapadnog.
Netko pametan je jednom rekao da narodi trebaju mitove i legende kao lijepa sjećanja jer bi se inače smrzli u zimi vlastite povijesti. Ali postoji ogromna razlika između lijepih sjećanja i lažnih konstrukcija u temeljima vlastitog identiteta. Tamo gdje ne vlada razum nego praznovjerje, a izbjegava se sučeljavanje s činjenicama i istinom, gomilaju se i umnogostručuju mitovi i legende…
Gotovo cjelokupna je srpska intelektualna i duhovna elita sudjelovala u režiranju scenarija učvršćenja prevlasti i ekspanzije „moralno superiorne nacije“. Ta duhovno zaslijepljena etnonacionalistička tiranija samopravedno je unaprijed isključivala mogućnost vlastitih pogrešaka i zločina. Samo se u tom kontekstu može razumjeti sveopća potpora Miloševiću, Šešelju, Karadžiću i njihovim projektima velike Srbije. Pri tome je zaboravljeno da mržnja nikada nije i nikako ne može biti izraz moralne superiornosti! U toj je presudnoj bitci i na tom ključnom ispitu duhovno i moralno pala i privilegirana crkva mitomanski izmanipuliranog srpskog naroda. Agresivni naboji pseudomitskih konstrukcija su velika samoobmana koja ne vodi u slobodu nego u nove poraze i poniženja iz kojih se izlaz može naći samo zamjenom mitotvorstva mirotvorstvom ukorijenjenim u Evanđelju i prakticiranjem autentične duhovnosti.
Ja ne vjerujem u „uskrs“ nacija i država, kao što ne vjerujem u „oltar domovine“ ili „pretvorbu“ u gospodarstvu, da navedem samo tri primjera duhovno i teološki neprihvatljive sakralizacije svjetovnog i politički neodgovorne manipulacije svetime u prizemno-grešnoj funkciji profanoga. Takozvana „nebeska Srbija“ je prepotentna eshatološka projekcija koja više govori o frustracijama i nemoći poraženih nego o istinoljubivoj vjeri onih koji su tu ideološko-duhovnu floskulu smislili. Zastarjeli i irelevantan koncept „nebeske Srbije“ ne može više probuditi duhovne energije naroda niti mobilizirati zemaljsku Srbiju za nove žrtve, a kamoli za najavljene pobjede. Pseudomitovi poput kosovskog i srodnog mu vidovdanskog kulta mogu biti kobni za sudbinu naroda i njihovih susjeda jer u sebi sadrže poganske impulse osvete, klanja i herojstva izgrađenog na zločinima, a sve to na račun navodne religiozne podloge i moralne poruke. Srbiji je potrebna metanoja, korjenito kajanje i premišljanje, umjesto pogubnog bježanja od stvarnosti i odgovornosti. Došlo je ozbiljno vrijeme demitologizacije i preispitivanja vlastitite povijesti, odupiranja svim falsifikatorima i propagandistima i ciljanog otpora mitsko-metafizičkim tumačenjima teške prošlosti, kao i manipulativnih odnosa prema njoj. Bez toga nema budućnosti.