Opozicija će preživeti, ako prihvati stvarnost 1foto FoNet Zoran Mrđa

Semafori rade, voda teče kada se otvori slavina, pretpostavlja se i da bi radijatori za desetak dana mogli da budu topli. Znači li to da živimo u državi? Ili u funkcionalnom koncentracionom logoru? Društveni pokret formiran krajem prošle godine za ključnu posledicu ima probuđeno shvatanje većine građana nečega što se zvanično zove Republika Srbija da su demokratske postavke u okviru kojih su se nadali da žive bliske rođake fatamorgane.

Izbori? U udžbeničkom smislu oni više ne postoje, mada će nešto nalik parlamentarnim izborima biti održano za koji mesec ukoliko pritisak sa ulice bude dovoljno jak, ili za redovnih godinu i po dana ako ne bude. Ili ih više neće ni biti? Kriminalno-totalitarni (jedno nikad ne ide bez drugog) režim može proglasiti da bi izbori ugrozili nacionalnu sigurnost pa se odlažu do daljnjeg.

U zavisnosti od svetskog geopolitičkog stanja mogao bi se promeniti i ustav, ili pre, postati nebitan. Ako Trampov ministar odbrane, do nedavno televizijski voditelj, može da javno ponižava američke generale… onda je podnožje pakla granica, a tihi plan srpskog malog diktatora po kojem će se sa pozicije predsednika prestrojiti na vremenski neograničenu funkciju premijera mogao bi da postane relikt anahrone prošlosti.

Zlostavljanje studenata koje se desilo u garaži vlade Srbije definitivno je pokazalo da je režim otvorio Pandorin ćup. Uniformisane i parauniformisane pojave urlale su dvadesetogodišnjacima sa bedževima – u pauzi pretnji silovanjem – da im neće dozvoliti da „sruše državu“, što znači da imamo posla sa duboko indoktriniranim instrumentima humanoidne sile.

No, njihova moć je na ivici fiktivnosti, jer da nije vođa ne bi prethodnih vikenda na ulice izvodio „volkssturm“ odrede za poslednju odbranu, možda ih i opremajući „tandžarama“ i „kratežima“ otetim od građana nakon masovnih ubistava koji povremeno misteriozno nestaju iz podruma policijskih stanica.

Opozicija će preživeti, ako prihvati stvarnost 2
Foto: Privatna arhiva

Diskusije o izborima i razmatranje da li bi studenti i profesori trebalo da preuranjeno saopšte imena sa svoje liste sliče čoveku koji u osvit zombi apokalipse ili nuklearne katastrofe i dalje čaše i tanjire uredno slaže na za njih određena mesta u visećim kuhinjskim elementima. Međutim, kada bude došao čas da pod punom opremom za preživljavanje zauvek napusti iluzornu sigurnost stana, ako pre toga nije donekle očuvao razum biće ubeđen da će ga nadalje spasavati božje proviđenje a ne sopstvena sposobnost. Priprema za izbore je, dakle, upotreba dostupnog konstrukta i posvećeno crtanje taktike pred utakmicu na tabli u svlačionici, sa poimanjem da će teren doneti konačnu, nepredvidljivu realnost.

Ispunjavaju me uznemirenošću izjave katkad u beznađu iskrenih, katkad režimski instruiranih građana koje često čujemo proteklih meseci. „Studenti će na đubrište istorije poslati i vlast i opoziciju“, kažu. Neće, i šta god se do kraja desi to neće ni u kom pogledu biti apsolutno. Svi „botovi“ će biti locirani i pozvani na odgovornost? Svaki policajac i parapolicajac koji identitet krije pod maskom će platiti cenu za svoje zločinjenje? Ipak, opozicioni delatnici bi trebalo da najzad shvate da se nalaze i u borbi za svoju političku budućnost.

Zbog niza počinjenih grešaka trenutno stanje je takvo da je njihovo učestvovanje na parlamentarnim izborima nemoguće, što važi za sve okolnosti u kojima bi mogli biti održani. Sa vođom u klimavoj poziciji moći; u još klimavijoj sigurnosti egzila u Rusiji (zavisnost od milosti FSB-a) ili Emiratima (zavisnost od milosti CIA-e); sa vođinom kriminalnom gardom koja, dok je on već iza rešetaka, hita ka aerodromima i graničnim prelazima… U svakom od navedenih scenarija sledeći izbori moraju biti referendumski a vlada prelazna, i tek nakon perioda normalizacije i sistemskog preporoda moći ćemo da se vratimo na područje ideološkog odabira. Opozicioni lideri moraju to da prihvate i da prestanu da se migolje kao crvi kada im novinari postave pitanje o izlasku na izbore. Neće biti nikakvih kolona niti udružene stranačke liste, jer čim bude postojala još jedna lista osim studentsko-profesorske pojaviće se novih pet oko kojih ćemo se potom raspravljati koja je prava a koja lažna.

Ponavljam, ovo važi i za izbore na kojima ćemo pokušati da pokrenemo svrgavanje ove vlasti, kao i za eventualne izbore koji bi se održali dok su čelnici vlasti u bekstvu ili zatvoru. Urbani desničari? Valja stvoriti atmosferu u kojoj će im biti jasno da će proći poput SPO-a 2000. godine, a za razliku od vrha SPO-a lideri salonskih strančica neće moći da i bez političke moći potom zasednu u fotelje u upravnim odborima društvenih firmi. Opet, ako im Služba – što ne važi samo za desničare – naloži da se samounište ganjajući cenzus, neka tako i bude. I za njih i za društvo bi bolje bilo da ostanu „spavači“ i logistički pomognu, ako mogu.

Da li to znači da će sadašnje opozicione stranke prestati da postoje? Nikako, niti bi valjalo. One će, koliko god da njihovo funkcionisanje uglavnom zavisi od novca koji dobijaju prisustvom u republičkom parlamentu, izaći na lokalne izbore, i to udružene u jednu listu podržanu od strane studenata ako se lokalni izbori u velikim gradovima dogode dok je ovaj režim i dalje aktivan, pojedinačno ako budu održani nakon drugačijeg razrešenja opšte nepogode.

Znam da im je neprijatno da čitaju ovakve stavove, te da delimično nisu ni odgovorni za njihovu neminovnost, ali nema im druge nego da posle teške ozlede neko vreme treniraju sa drugim timom. Ako budu vredni i disciplinovani vratiće se u prvi, gde će nam biti više nego potrebni. Zašto, možda se pitate.

Uputno je istražiti kako su izgledali nemački izbori 1949. godine, prvi nakon dvanaestogodišnje kataklizme društva i četvorogodišnjeg prelaznog perioda i početka ozdravljenja. Na njima su, naime, učestvovale iste ili preimenovane stranke koje su bile na listićima i 1933. godine. Svi ti politički činioci bili su više nego odgovorni za dolazak nacista na vlast: socijaldemokrate su provocirale malog, ljutog i neukog malograđanina svojom inertnom privilegovanošću u vreme svetske ekonomske krize; konzervativci su dozvolili uspon najekstremnijih među njima i zatim im dali glasove za skupštinsku većinu, da bi ubrzo skupština prestala da postoji a oni bili ukinuti zajedno sa svim drugim strankama; komunisti, pak, prateći komande iz Moskve nisu formirali koaliciju sa socijaldemokrata dok je još bilo šanse da se zlo prepozna i spreči…

I eto, svi oni su se vratili 1949. godine, mada sa novim personalnim rešenjima, a čak su i abolirani otpaci nacista osvojili poneki mandat. Jer, ko će drugi? Parlament bez idejne skale je besmislena tvorevina koja slobodno može biti zamenjena redovnim sastancima direktora korporacija (na koncu, oni zavise od deoničara koji se mogu smatrati alternativom za glasače). Stoga, dobro će nam za par godina doći svi naši nesrećni opozicionari, kao igrači u ideološkoj postavci koja predstavlja bazu za dalje postupanje.

Korektiv političara će ostati studentsko-profesorski pokret, tj. široki društveni front pravdoljubivih i meritokratski nastrojenih građana spremnih da promptno disciplinuju vršioce vlasti. Poučeni prethodnim iskustvima, političari će se plašiti te vojske predvođene najboljima među nama. No, da bismo se dodatno osigurali, trebalo bi i žrtvovati opoganjeni Pionirski park.

Neka trajno prestane da postoji i na tom mestu neka bude izgrađen zatvor u kojem će biti smešteni kriminalci iz današnjeg režima. Sledeći predsednik će sa svog prozora imati svakodnevni podsetnik šta se desi kada vam ego i superego nisu u dosluhu.

Poslanici će dok se penju uz skupštinske stepenice bacati pogled unazad, znajući da na stotinak metara od njih poneki bivši ministar proverava da li dva jaja zaista imaju celodnevnu nutritivnu vrednost. Izgleda da su mama i tata istinu zborili: krađa i laganje neće ti doneti ništa dobro.

Autor je dramaturg

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari