Poluistine o Srbima u Hrvatskoj

Iz teksta se jasno vidi da je za g. Vukosava primarni krivac za postojanje izbjeglica režim Slobodana Miloševića. Zatim kaže da se o izbjeglicama piše jednostrano jer se, tobože, traži krivica samo na drugoj strani, misleći pritom i na mene. Slažem se sa tezom g. Vukosava da trebaju i jedni i drugi i treći priznati istinu i osuditi ekstremne nacionaliste u svojim redovima. Problem je u tome što hrvatska i druge strane u ratovima tokom 90-ih godina polaze od teze da su Srbi agresori i zločinci, a svi ostali oslobodioci i žrtve.

G. Vukosav smatra da je g. Radić pretežno u pravu u svojim navodima da je bilo masovne zuloupotrebe krajiških Srba od strane Beograda tokom 1989. i 1990. godine. To jednostavno nije tačno. Najbolji dokaz jeste činjenica da su Srbi na višestranačkim izborima koji su aprila i maja 1990. godine održani u Hrvatskoj većinski glasali za Savez konunista Hrvatske na čelu sa Ivicom Račanom i manjinski za Srpsku demokratsku stranku. Jovan Rašković, lider SDS-a, više puta je javno izjavio da neće Srbe voditi u rat i da se zalaže za mirno rješenje srpskog pitanja u Hrvatskoj. Važno je naglasiti da je procentualno mali dio krajiških Srba podržao mitingaše koji su dolazili u Knin i druga mjesta iz Srbije sa Miloševićevim slikama i parolama „Ovo je Srbija“, „Slobo, Knin te čeka“ i dr.

G. Vukosav iznosi poluistine u svom tekstu. Jedna od njih jeste da su Srbi zastrašivani da će im se ponoviti Jasenovac, misleći pri tome na propagandu iz Beograda. Međutim, on ne navodi niz primjera antisrpske retorike i konkretnih činova od strane HDZ-a i nove hrvatske vlasti. Odmah zatim piše o „balvan revoluciji“, Borovu selu, Vukovaru, Ovčari, Dubrovniku, raketiranju Zagreba, nasilnom stvaranju Republike Srpske Krajine, stvarajući jednostranu sliku o tome šta se zaista događalo u Hrvatskoj i ko je glavni krivac za rat u Hrvatskoj. Najbolji odgovor o tome šta se krajem 80-tih i tokom 90-tih godina događalo u Hrvatskoj dao je pokojni doktor sociologije i visoki državni funkcioner u bivšoj SFRJ Stipe Šuvar.

U knjizi „Hrvatski karusel“ koja je izdana u Zagrebu 2004. godine, on piše da je bez obzira na propagandu iz Beograda, citiram, „rat Franji Tuđmanu i pokretu koji je stvorio i vodio bio potreban da jednom svagda riješi srpsko pitanje u Hrvatskoj“. Tuđman, prema Šuvaru, „u svojoj predizbornoj kampanji Srbe nije ni htio spominjati, zanemarujući činjenicu da čine gotovo šestinu stanovništva. Govorio je o Hrvatima i ostalom pučanstvu. Pa je tek kasnije počeo spominjati Židove, Čehe, Talijane, Mađare da bi kroz zube pridodao Srbe. Počela su šikaniranja i sumnjičenja ljudi samo zato što su Srbi, pa ma gdje su bili i ma što da su radili. Jovan Rašković i ostali tražili su samo kulturnu autonomiju i posebnu zajednicu za pet-šest općina oko Knina, pa su sotonizirani i ismijavani. Srbima se prijetilo na sve načine, pa bi se onda uputilo miliciju iz Zagreba u neke općine sa izrazito srpskom većinom, da oduzima oružje rezervnog sastava tamošnje milicije“.

Šuvar jasno kaže ko je glavni krivac za izbijanje rata u Hrvatskoj, citiram, „Od početka su Franjo Tuđman i režim koji je on uspostavio činili sve što im je trebalo da Srbi u Hrvatskoj ne prihvate onakvu hrvatsku demokraciju kakva je svanula. Htjeli su da Hrvatska bude bez Srba. Da je Tuđman to htio, mogao je izbjeći rat i sva stradanja i Hrvata i Srba u granicama avnojevske Hrvatske, pa makar da se i Jugoslavija morala raspasti. I ne bi bilo oružane intervencije bivše JNA. Jer, teško bi je ona sama mogla isprovocirati, da je to i željela. Šuvar zaključuje da je, citiram „Franjo Tuđman postigao to što se možda nije u početku ni usudio sanjati, mada je to tako žarko priželjkivao: Hrvatska je ostala bez Srba“.

Koji su rezultati ratne politike Franje Tuđmana po Srbe? Prema izvještaju generalnog sekretara UN Butrosa Galija Savjetu bezbednosti UN iz maja 1993. godine sa područja Republike Hrvatske (bez UNPA zona), protjerano je 252.000 Srba. Poslije hrvatskih operacija „Bljesak“ i „Oluja“ protjerano je još oko 250.000 Srba. Stipe Šuvar u tekstu iz 2001. godine piše da su Srbi činili većinu u 1.009 od 6.659 naselja u Hrvatskoj.

Dalje nastavlja, citiram, „…a danas u oko osam stotina tih naselja nema nikoga ili tamo u krajnje bijednim prilikama životare tek starice i starci, čak i po samo jedan starac ili starica u opustjelom ili uništenom naselju. Kuće su u svim tim naseljima ili zapaljene ili je iz njih sve odneseno, ne samo u Bljesku i Oluji i nakon njih 1995. godine, nego i ranije, još 1991. godine, kao i nekoliko stotina sela zapadne Slavonije, a imanja su posve zarasla u korov… U ostalih 200 naselja, u kojima su Srbi bili većina, ponekad i stoprocentna, a koji su ili manji gradski centri ili naselja u njihovoj blizini ili naselja koja leže duž komunikacija, naseljeni su Hrvati iz BiH, nešto i sa Kosova, no i znatan broj Hrvata iz drugih krajeva Hrvatske“.

Situacija u Hrvatskoj 2011. godine, što se tiče ostvarivanja temeljnih ljudskih i nacionalnih prava izbjeglih i prognanih Srba i stvaranja uslova za održiv povratak je neznatno bolja nego prije 10 godina. Hrvatska država, još uvijek, ne pokazuje stvarnu volju da prekine sa diskriminacijom Srba u zakonodavstvu i postupanju nadležnih organa. Odgovornost za takvu situaciju snosi i srpska vlast, koja zbog očekivanja da će Hrvatska biti saveznik Srbije u procesu evropskih integracija ili nečeg drugog žrtvuje ljudska prava krajiških Srba

G. Vukosav u nastavku svog teksta iznosi dva primjera kojim nastoji da sugeriše ovdašnjoj javnosti da su krajiški Srbi odgovorni za svoju tragediju. Prvo, da je nekadašnji lider Srba u Hrvatskoj Milan Babić priznao svoj dio krivice i izrazio žaljenje za progon Hrvata iz Krajine i drugo, da je jedan stari prognani Ličan, navodno, u Novom Sadu izjavio da se neće vratiti u mjesto odakle je protjeran od sramote što su Srbi radili Hrvatima. Nadam se da g. Vukosav ne podržava princip kolektivne odgovornosti koji zastupa većina hrvatske političke i intelektualne elite, da je smanjenje broja Srba iz Hrvatske logična posljedica srpske agresije na Hrvatsku i da su Srbi doživjeli ono što su i zaslužili. odnosno da nije vršena politika etničkog čišćenja.

Autor je predsednik Koalicije udruženja izbjeglica