Priča Vuka Draškovića: Vrtoglavica novinara Bojana Daničića

„Amerikanci sumnjaju da su sovjetski naučnici na putu da pronađu antimateriju i time sudbinski utiču na budućnost svijeta…“, diktira novinar Bojan Daničić i osjeća kako mu, opet, nestaje daha. Opet mu, iz glave, pravo iz mozga, suknula ona drhtavica. Uvijek ga, poslije tog šoka i udara, koji mu se sve češće događa, oblije ledeni znoj, utrnu mu usne i vrhovi prstiju, obeskrve i otupe koljena.

Djevojku, kojoj je diktirao svoj članak, zamoli da napusti sobu, mlitavo okrenu ključ u vratima i blaženo se sruči na pod. Leže nauznak, tako da mu je glava bila kraj širom otvorenog prozora. Činilo mu se da nekud poranja i tone, da je u liftu koji stalno i bez kraja propada i da on uopšte ne osjeća vlastito tijelo.

Ko zna zbog čega, ali pred njim, tako bestjelesnim i bespomoćnim, najprije se ukaza 14-godišnji čobanin Bojan Daničić.

Obuze ga očajnička pohota da se izvali na onoj ledini pored vrela na Pištetima, ali tako da raširi i noge i ruke i da mu sunce, petrovsko ili ilinjsko, udara pravo u oči. Hoće da čuje kako šušti oko njega čemerika, kako preživaju goveda i miriše ustajala balega iz štale ili sa torine.

Ponekad bi u Straževice izjavila brave i neka čobanica, kao na priliku Mika Bojičina ili Ljuba Jeftašova. Starija muškadija bi se onda, po vazdugi dan, sukala i potezala za njima, sve ih prateći u stopu, drgoleći ih i zadirkujući, ali nijednom ne prevalivši preko usta bezobrazne ili grke riječi. Naročita, i nagla, vatra bi ih spopala ako bi neka od njih nosila providnu najlon bluzu ili ako bi joj, pri hodu ili dok sjedi, vjetar malo podigao haljinu iznad koljena. Bojanu Daničiću je, i sad, pred očima kao cijelac sir bijela bedra LJube Jeftašove, koju je skokom svog djetinjeg oka dokučio na jednome kršu, dok je duvao za to doba ljeta ledeni sjeverac. Kakva li je to bila ljepota i doživljaj za njega.

Sjećanje na te dane pomalo i prestravi Bojana Daničića. Gotovo zagušen i preblijedio, uz to i mlitavo raširen na podu jednog od stotina gradskih solitera, on pojmi da više nema povratka i da ga više nikad neće zapuhnuti miris oranice i vlažne mahovine, konjske krkale uz vršidbu ili miris svakojakih travki, koji ga je opijao svaki put kad bi se ispod neke lijeske šćućurio i sklonio od kiše.

Ah, Bože, da mi je ovdje – u očajanju pomisli on – liznuti makar samo koju kap one kiše. Da ga ošine pljusak po čelu i prsima, da osjeti udarac kao konj kandžiju, da ga samelje vjetrina ili zimska mećava, da ga probudi šarov umjesto budilnika, da se otisne po površici i slijedi zečije tragove, da ga negdje, recimo kod Anđinih Vodica, zamete snijeg ili da, što je još prijatnije, prenoći na čairu, u rovinama, i da se izjutra, poput ždrebeta, rastrči po rosom natopljenim otkosima. Da mu je bilo šta od svega toga u trenu zaželjenog, on bi, ubijeđen je, ozdravio. Dovoljno bi bilo da se nalije na jednoj čistoj i od Boga datoj kiši ili da ga razdrma prasak jednog pravog groma, jednog prirodnog susreta zemlje i nebesa.

Utuče ga saznanje da su sve te ljepote za njega minule i da su, jedino, dostupne sjećanju. Trže se i poče da se pridiže sa poda trinaestog sprata sivog nebodera. Osloni se na laktove, ostade i dalje u poluležećem položaju i stade da razmišlja. Zar on, opet, nije uganuo nogu na čairu, zar nije vidio i sebe samoga kako leškari na ledini u Pištetima…? Osjetio je i sve one mirise, ljutika mu još u ustima, zadah hercegovačke zemlje navro u sva čula, sve prohtjeve i sve porive. Konačno, njemu je mnogo lakše, njemu je sada sasvim dobro, upravo odlično. Diše punim plućima, razbistrilo mu se u pameti i u prsima. I sve to od tog kratkotrajnog susreta sa prošlošću i svojim selom u Hercegovini. Bio je tamo, a da se nije ni pomjerio iz ove sobe i sa trinaestog sprata ovog ledenog nebodera. Tijelo je bilo ovdje, ali je fantazija odletila do Straževica i uspostavila narušenu harmoniju. Između koga ili čega narušenu harmoniju? Valjda između tijela Bojana Daničića i duše koja je u tome tijelu, ali i harmoniju između čovjeka i prirode.

Ali, ako je on mogao da misao odvoji od tijela i uputi je po stare slike i stare mirise, čak tako uvjerljivo da je i doživio te slike i mirise, zar to ne daje nadu da ljudski duh može da opstajava i izvan tijela i da čin tjelesne smrti ne mora biti toliko strašan i fatalan? Po čemu njegova misao, u času umiranja, neće biti kadra da, kao danas, opet odluta na rosne otkose i da se, zanavijek, pretoči u minutu kada je sijevnula lijepa i pomamna noga Ljube Jeftašove?

Jurcajući da postane gospodar Kosmosa, čovjek je odvojio sebe od tla na kojemu se rodio i to su sasvim pouzdani simptomi njegove tragedije. Otišao je sa pašnjaka i oranica, porušio sojenice i zagadio rijeke i okeane, pljunuo preko noći na vijekovne instinkte svoje vrste i svojeg tijela, izumio zemaljske i mašine koje su ga povele u nebo, opjanila ga moć razbijenih atoma i obespametila mogućnost da mu mašina zadovolji sve prohtjeve i čula i fantazije.

Koja je to Sila koja vodi ljudski brod kroz beskrajno trajanje i prostora i vremena? Bojan Daničić ne zna odgovor. Zna, jedino, da taj pobješnjeli i bolesni čovjek, koji hoće da se ispili iz epruvete i koji vodi ljubav sa gumenim lutkama i plastičnim napravama što koštaju samo pet dolara, nikada neće zagospodariti ni Zemljom, ni Kosmosom. Uništiće ga i satrijeti neki viši zakoni, kojima se on tako fatalno i samoubilački narugao…

Otključava vrata i tromo kreće teleprinterima što štekću u predsoblju i javljaju o važnim događajima ovoga dana i ovoga svijeta. Uspaničio se narod zbog nestašice benzina, ječe topovi u Africi i u Aziji, majka zadavila troje rođene djece, vjenčao se još jedan par homoseksualaca, konstruisan voz koji leti, genetičari traže formulu besmrtnosti, presušuju izvori i hrane i energije, ljudi za života prodaju parčad svojeg tijela, infarkt i rak haraju čovječanstvom, na atletskim prvenstvima oboreno još pedeset rekorda…

Kezi se Bojan Daničić toj hartiji, pokazuje joj zube, još samo što, naglas, da ga svi čuju i da ga poslije toga upute u ludnicu, ne kaže: Jebe mi se i za topove i za pedere, i za te nerazumne naučnike koji bi htjeli da stvore neuništivi mozak i srce kod čovjeka, koji zamišljaju da oduzmu noć od ljudskog života, da je preskoče uz pomoć pilula koje bi satrle iskonsku potrebu za snom i počinkom… Moći će se, kažu, spavati i raditi istovremeno, nijedna minuta neće biti uludo izgubljena, vrijeme će biti zaustavljeno i pobijeđeno…

Bojanu Daničiću je, od svih tih naklapanja i svih vijesti koje je skinuo sa teleprintera, daleko važnije, samo kad bi to sada mogao, da se priogrne ceradom koju je nosio kao čobanin i da oslušne kišu pored ušiju ili melodični, gotovo anđeoski, zvuk zvona pokislog ovna predvodnika. Da čuje glas pijetla u zoru, da vidi razmiljele mrave po livadi ili gladnog, olinjalog, kurjaka koji se, lukavo i katilski, privlači toru i kolibama.

Samo da može, Bojan Daničić se ne bi ni vraćao iz sjećanja i maštanja. Zaštekta teleprinter, otkucava vijest agencije Tanjug. Mladi bračni par Beograđana, Srboljub i Jelena Kojadinović, sa trinaestomesečnim sinom Vanjom, isplovili svojim jedrenjakom iz francuske luke Avr, na put oko svijeta. Jedrenjaku su dali ime Kli-Kli, a plovidba će, kako predviđaju, trajati tri decenije.

Nemoguće, pomisli Bojan Daničić. Nejak je jedrenjak za morske bure. Zašto toliko dugo, od čega će živjeti? I hoće li, iznenada pomisli, on biti još živ 2006. godine, kad Srboljub i Jelena okončaju svoju avanturu? I šta će se sve izdešavati za to vrijeme? Skida vijest sa tikera Tanjuga, poduže razmišlja da li da je objave novine koje uređuje. Dok se on premišlja, i poluglasno šapuće sebi samome da će ta planirana avantura propasti, sa zahuktalog teleprintera cure nove vijesti… jedna je i dugačka i šokantna, prepričava uvodnik Njujork tajmsa o mogućoj, čak i vjerovatnoj, tragediji Jugoslavije „poslije Titove smrti“. To crno proročanstvo, a Bojan Daničić pomisli da je ono neprijateljsko i neostvarivo proročanstvo, ne prenosi Tanjug, nego agencija Asošijeted pres, naravno na engleskom. On čita udarne izvode iz tog uvodnika, pali cigaretu, opet se preznojava i osjeća blagu vrtoglavicu. „Gluposti“, reče glasno, ali se pokoleba, čak i uplaši. Tito, sigurno, ne može živjeti još dugo, osamdeset i četiri su mu godine. Ko zna šta će ovde zateći Kojadinovići kad završe svoju plovidbu. Svakakve još slutnje i strahovi vrzmali su se u njegovim uzburkanim mislima, ali jedna vijest, slatka vijest, koja stiže od Tanjuga, namah ga razveseli. Glumica Katrin Denev, a njene filmove on je posebno volio, uskoro će posjetiti Beograd. Katrin je ličila na jednu djevojku, Bojanovu studentsku ljubav, napustila ga, udala se, dobila i kćerku, ali vatra u njemu, zbog nje, i za njom, nikako da se ugasi. „Ketrin ili Katrin, nije važno, ona je moja Katarina“, govorio je poluglasno, bacajući u korpu za otpatke uvodnik Njujork tajmsa.

(1977.)

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.