Foto FoNet Marko DragoslavićDragi studenti,
Pišem vam na početku avgusta, meseca koji donosi prividno zatišje, ali znam da u vašim srcima i mislima mira nema. Nalazimo se u letu sagorevanja – i doslovnog i prenesenog. Gledali smo kako Srbijom bukte stotine požara, dok su oni koji su trebali da ih gase bili zauzeti gušenjem vaše borbe. Osetili ste na svojoj koži svu silinu represije jednog režima u samrtnom ropcu: od nezakonitih hapšenja i nasilja do medijskog raspeća koje podseća na najmračnije dane devedesetih.
Za nekoliko dana obeležava se 30 godina Oluje u kojoj je preko 200 hiljada Srba izbeglo zbog rata zatrovanog propagandom istih onih koji su i danas na vlasti. Nepomenik je u Glini krajem marta 1995. urlao „Vi se, braćo, ne borite za ništa što nije vaše, nego da sačuvate ono što je oduvek bilo srpsko i to mora ostati srpsko … Nikada Srpska Krajina, nikada Glina neće biti Hrvatska, nikada Banija neće nazad u Hrvatsku“. Nije prošlo ni četiri i po meseca, a upravo se to „nikada“ ostvarilo i pokrenulo talas izbeglica. A Nepomenikovi koalicioni partneri iz SPS-a su tada izbeglice preusmeravali vozovima za Kosovo, iz kojih su ljudi masovno iskakali. Oni koji nisu, nekoliko godina kasnije završili su u novom izbegličkom valu. To je politika onih koji su sejali propagandu mržnje u kojoj je narod višestruko stradao, dok oni najodgovorniji za stradanja i gubitak Kosova i dalje sede na vlasti.
U poslednjem pismu podelio sam sa vama priču o „Julskoj revoluciji“ u Bangladešu. Njena najvažnija lekcija nije u tome kako se revolucija dobija, već kako se izbegava njen najtragičniji ishod. Narod Bangladeša je ustao tek kada je režim počeo da ubija. Mi ne smemo čekati taj okidač. Ne smemo čekati novo krvoproliće kao u ratovima 1990-ih da bismo shvatili da je borba ušla u završnu fazu. Zato dosadašnje metode otpora moraju prerasti u nešto veće, organizovanije i odlučnije. Predlažem četiri stuba za septembarsku ofanzivu.
Prvi stub: konsolidacija građanske demokratije. Proteklih meseci sam pisao o snazi plenumske demokratije i zborova građana kao temelja za obnovu Srbije, utemeljenom u prvim članovima Ustava. Zborovi građana širom zemlje postali su kiseonik za borbu protiv naprednjačkog režima. Sada je vreme da se te snage ujedine. Treba iskoristiti avgust za promišljanje strategije i pripreme da se u septembru sazove jedan megazbor građana – Svenarodnu skupštinu građana Srbije.
To nikako ne sme biti samo još jedan protestni skup. To mora biti ustanoviteljski čin, manifestacija suvereniteta koji po Ustavu pripada građanima, a koji je otet. Kao što sam vam i ranije sugerisao, on treba da se održi u istom danu, u isto vreme, u svim gradovima Srbije. Video vezom može da se obezbedi i direktni prenos u jedno jedinstveno zasedanje.
Prvi i jedini zadatak tog Kongresa bio bi da uradi ono što zarobljene institucije neće da urade – da raspišu izbore. Time će izbori postati ozvaničena volja organizovanog naroda. Svenarodna Skupština ne bi bila raspuštena nakon toga; ona bi postala trajno paralelno telo, čineći rad marionetske vlade i obesmišljene Skupštine iz dana u dan sve težim. To je put ka institucionalizaciji revolucije i mirnom preuzimanju vlasti.
Drugi stub: spoljna ofanziva i „lawfare“. Dok se grade temelji nove, građanske vlasti kod kuće, treba istovremeno srušiti fasadu legitimiteta koju režim još uvek, mada sve teže, održava u svetu. Vreme je za sveobuhvatnu spoljnu ofanzivu. Cilj su pre svega institucije Ujedinjenih nacija, EU, Saveta Evrope i OEBS-a, ali i Međunarodni biro za izložbe. Ove organizacije treba redovito izveštavati o kršenjima ljudskih prava, ekološkoj neodrživosti projekta „Jadar“ i visokoj korupciji u projektu EXPO 2027. Ali pisma nisu dovoljna, treba dogovarati sastanke i slati delegacije na pregovore.
Osim toga potreban je i „lawfare“ – korišćenje prava kao oružja u političkoj borbi za delegitimizaciju tiranije. Tu posebnu pažnju treba posvetiti zahtevima Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu. Treba ga zasuti stotinama besprekorno dokumentovanih predstavki i tražiti privremene mere za sva kršenja ljudskih prava – od nezakonitih hapšenja i nasilja policije i SNS-ovih aktivista do pomilovanja nasilnika.
Treći stub: širenje neposlušnosti od građanske do ekonomske. Na Vidovdan ste pozvali na građansku neposlušnost, ali ju sada treba strateški oblikovati i uz blokade pokrenuti kampanju ciljane ekonomske neposlušnosti i građanskog fiskalnog nadzora. Naime, režim opstaje na koruptivnoj sprezi javnih finansija i privatnih interesa svojih poslušnika. Zato treba udarati upravo na te tokove novca.
Na primer, treba pokrenuti masovne zahteve za pristup informacijama od javnog značaja. Podnošenje hiljade zahteva ključnim institucijama (Predsedništvo, Vlada, ministarstva, RTS) tražeći na uvid sve ugovore i detaljne budžete za projekte za koje sumnjamo da su koruptivni. Ili će nam dati informacije koje će ih inkriminisati, ili će odbijanjem zahteva još jednom dokazati svoje bezakonje. U oba slučaja, pobeđujemo.
Takođe, potreban je potrošački i poreski bojkot. Javnim prokazivanjem i organizovanim bojkotom kompanija koje su direktno u službi režima i finansiraju njegovu represiju. Neka osete direktnu ekonomsku štetu zbog svoje kolaboracije. Poreski bojkot nije poziv na anarhiju, već poruka: „Ako vi ne poštujete Ustav i zakone, zašto bismo mi finansirali vaše bezakonje?“.
Četvrti stub: slika jedne nove Srbije. Na kraju, najvažnija bitka vodi se u glavama i srcima ljudi. Uspešna revolucija se ne može graditi samo na negaciji; ona mora ponuditi ubedljivu, pozitivnu viziju budućnosti. Vaša borba je već iznedrila obrise te nove Srbije. Sada je treba jasno i glasno artikulisati.
Ta nova Srbija treba biti država svih njenih građana. Morate se beskompromisno suprotstaviti nacionalizmu devedesetih, na čijem su talasu uzjahali oni koji i danas vladaju. Vaša poruka da nije važno ko je koje nacije, već da li je čovek ili nečovek, mora postati kamen temeljac novog srpskog patriotizma. Nova Srbija treba biti država meritokratije, a ne partokratije. To je direktan udar u srce sistema koji je uspostavila SNS.
Konačno, nova Srbija treba biti evropska država suverenog delovanja. Pomirite prividnu kontradikciju između Evrope i suvereniteta i povežite to sa pripadnošću Srbije evropskim principima i vrednostima iz Ustava. Zalaganje za Srbiju u Evropi ne znači sluganstvo, već zahtev ravnopravnog partnerstva, u kojem će Evropa da finansira brojne vredne projekte i podiže standard građana, kao što se to desilo u svim zemljama koje su ušle u EU. U takvom odnosu, Srbija se ne nudi kao kolonija za eksploataciju ili geopolitička moneta za potkusurivanje. To je vizija samouverene, a ne ponižene Srbije koju treba svugde neumorno ponavljati.
I na kraju, ne dozvolite da vas zavara prividna snaga režima. Represija je najpouzdaniji znak da gubi tlo pod nogama. Izgubio je sve bitke i sada mu je ostala samo gola sila. Vi ste, sa druge strane, postigli nemoguće. Probudili ste Srbiju. Ujedinili ste građane. Stekli ste ogromno poverenje koje niko u ovoj zemlji dugo nije imao. A režim će pasti onog trenutka kada dovoljan broj ljudi shvati da je već pao.
Autor je univerzitetski profesor i stručnjak za tranzicionu pravdu
Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.


