Profesor Pravnog fakulteta: Da li je apolitičnost protesta prednost ili prepreka?

U osnovi krize stoji jednostavna računica o ravnoteži moći kao temelju pravne države. Vlast će poštovati zakone ako u društvu postoje akteri koje će je naterati na to tako što će podići cenu kršenja zakona. Ta kazna im se može ispostaviti na biralištima, u sudnicama ili na ulicama. U svakom od ovih scenarija postoje dva uslova bez kojih nema pravne države.

Prvo, moraju postojati delovi društva koji su dovoljno jaki da vlast nateraju da se drže zakona. Pre nekoliko vekova to su bili vlastelini, trgovci ili slobodni gradovi koji su pravili koalicije i zajedno ograničavali moći vladara.

Danas u Srbiji tu ulogu imaju studenti i srednji slojevi koji pokušavaju da naprave protestna savezništva sa poljoprivrednicima i radnicima. Po pravilu, pojedinačni delovi društva (na primer, studenti ili srednji slojevi) nemaju dovoljno snage da samostalno nateraju državu na poštovanje zakona i zato se povezuju u koalicije i koordinirano utiču na državu.

To vodi do drugog faktora – da bi sirovi pritisak ulice doveo do političke ili institucionalne promene, potrebni su mehanizmi koji povezuju građane međusobno i građane i državu. To mogu biti političke partije, sindikati, udruženja poslodavaca ili udruženja građana koji sabiraju pojedinačne resurse građana kako bi pritisak na državu bio efikasniji.

To mogu biti i sudovi i tužilaštva pred kojima građani brane svoja prava i interese i ograničavaju moć države. Konačno, to mogu biti mediji ili crkva, kao što je to bio slučaj u Crnoj Gori. Kada su uspešni, ovi mehanizmi omogućavaju koordinaciju građana i njihovih interesa i šalju kredibilnu pretnju vlastima da će platiti cenu kršenja zakona. Kada ih nema, kao što je to uglavnom slučaj u današnjoj Srbiji, bunt građana ostaje neartikulisan.

Kada se pitanje izgradnje pravne države posmatra iz ove sociološke perspektive, jasno je da se studentski i građanski protesti suočavaju sa više izazova. Srpska država je tradicionalno nadmoćna u odnosu na društvene aktere i kroz istoriju je bila u stanju da celokupno društvo stavi u stanje zavisnosti ili čak da ga zarobi.

Ni danas nije drugačije, jer država kroz partijske mreže kontroliše veliki deo tržišta radne snage, privrede, kulture i drugih segmenata društva.

Da stvari budu gore, vlast SNS-a uništila je ili delegitimizovala sindikate i političke stranke – čija je uloga da povezuju društvene aktere u borbi za pravnu državu – kao i pravosuđe i medije, čija je uloga da ograničavaju vlast. To otežava političku artikulaciju ciljeva protesta, što bi bila prirodna faza evolucije nakon meseci masovnih difuznih okupljanja.

Konačno, pored ovih strukturnih faktora, protest gubi dah, jer je njegova početna prednost – apolitičnost – sada postala prepreka. Da se podsetimo, studenti, nastavnici, advokati ili poljoprivrednici ne mogu sami i snagom golog pritiska ulice da nateraju vlast da poštuje zakone. Studenti se sa drugim grupama povezuju preko društvenih mreža, sindikata i udruženja građana.

Međutim, ovi akteri mnogo su bolji u povezivanju i mobilisanju građana, nego u artikulisanju jasnih političkih ciljeva – tu poslednju ulogu najbolje igraju stranke jer imaju resurse, infrastrukturu i iskustvo u političkom polju.

Uprkos široko prihvaćenom narativu SNS-a o nepoštenim i nesposobnim opozicionim političarima, uključivanje stranaka u studentski i građanski bunt povećaće pritisak na vlast i sposobnost koordinacije različitih aktera, te stvoriti prostor da se građansko nezadovoljstvo konačno uobliči u konkretne političke ciljeve.

Autor je redovni profesor Pravnog fakulteta u Beograd

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.