Imenovanjem Nikole Špirića za prvog čovjeka Savjeta ministara i konstituisanjem državnog parlamenta, BIH je konačno dobila vlast pred kojom su u naredne četiri godine veliki zadaci i još veća odgovornost.
Nismo baš rekorderi, ima i gorih od nas, jedna Češka je svoju mukom sastavljenu vladu dobila poslije sedam mjeseci, a mi smo, evo, „prepolovili“ – čekali smo tri i po mjeseca da bi se dogovorili oni za koje smo u ponoć prvog oktobra pretpostavljali da će se naći, kako je to danas običaj reći, u „matematičkoj koaliciji“.
Imenovanjem Nikole Špirića za prvog čovjeka Savjeta ministara i konstituisanjem državnog parlamenta, BIH je konačno dobila vlast pred kojom su u naredne četiri godine veliki zadaci i još veća odgovornost.
Nismo baš rekorderi, ima i gorih od nas, jedna Češka je svoju mukom sastavljenu vladu dobila poslije sedam mjeseci, a mi smo, evo, „prepolovili“ – čekali smo tri i po mjeseca da bi se dogovorili oni za koje smo u ponoć prvog oktobra pretpostavljali da će se naći, kako je to danas običaj reći, u „matematičkoj koaliciji“. Ova vlast, ma koliko bila nespojiva za ljubavničku vezu, mora da odgovori zadatku, mnogo bolje nego što je to bio slučaj u protekle četiri godine. Ovo bi, ako se obistine najave, bila prva bh. vlada bez dominirajuće uloge OHR-a, koji bi trebalo da zatvori svoja vrata polovinom godine. To ovoj vlasti daje dodatnu težinu i ogromnu količinu odgovornosti. Za nadati se da će se moći nositi s time, bez obzira na dramatičnu udaljenost između programskih ciljeva sedam partija, zastupljenih u vlasti.
Ova veza zasnovana je na klasičnom interesu. Ipak, ima i brakova iz interesa koji sasvim solidno funkcionišu. Partneri se ne vole, ali bar zajedno stiču pare. Ovaj par bi mogao da živi u relativnom zadovoljstvu i da stekne nekakav imetak, u slučaju, naravno, da svoje kapacitete usmjeri na putovanje ka zajedničkim ciljevima.
Cilj broj jedan, bez ikakve dileme, predstavlja potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU, kao put ka sticanju kandidatskog statusa za ulazak u Evropsku uniju. Više od ulaska u Evropu, novu vlast treba da interesuje ispunjavanje evropskih uslova, jer oni, ušli mi ne ušli, daju solidnu osnovu za srećniju državu. Ali, za Brisel ne možemo otputovati sa ovakvim sistemom, punim rupa, poput očajnog obrazovanja. Prije nekoliko dana, na primjer, objavljena je jedna međunarodna studija u kojoj se naš obrazovni sistem s pravom identifikuje kao nesposoban, jer iz škola izlaze mladi ljudi nesposobni da se suoče sa izazovima modernog društva.
Ipak, ne smijemo živjeti u zabludi – sasvim sigurno, bar u prvim mjesecima, većina kapaciteta biće usmjerena na politiku, što je više pitanje nužde. Pitanje reforme policije prvi je i najkrupniji izazov na početku mandata. Neki su skloni tezi da od policije i zavisi sudbina ove vlasti. Jasno je da bez dogovora o reformi policije neće biti puta ka EU, ali ni dugotrajne političke stabilizacije. Ona je, na neki način, preduslov stabilnosti. Drugi, možda još značajniji izazov, pitanje je izmjene Ustava. Podjele su tolike da danas djeluje gotovo nevjerovatno da bi se mogla okupiti dvotrećinska većina za usvajanje ustavnih promjena.
Ova dva krupna pitanja kamen su oko vrata vladajućih. Ako ih povuče u ambis, teško da bi ostali mnogo važniji poslovi mogli biti riješeni.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
