„Siva ekonomija“, odnosno rad „na crno“ je svakako jedan od najvećih društvenih problema kod nas, koji otvara mnoga pitanja, ali i pokreće mnoge parnice. Postoji u skoro svim delatnostima, posebno u građevinarstvu, trgovini, ugostiteljstvu, zanatstvu, tekstilnoj industriji. Učešće „sive ekonomije“, po nekim procenama, prelazi 30 odsto društvenog proizvoda, što je oko osam milijardi evra.


Neophodno je bilo i juče, a pogotovo danas, poslodavce osloboditi svih oblika nepotrebnih formalizama. Nužno je omogućiti im da brže i efikasnije rade i time stiču profit za sebe, zaradu za radnike, poreze za državu. Skoro da je jeretički pomisliti, a kamoli reći da postoji i potreba da se uvedu i neke konkretnije, odnosno veće obaveze za poslodavce. Da li je to uvek ispravno?

Nije, bar u onim situacijama kada nejasna ili nedorečena norma stvara mogućnost za različita tumačenja, sporove, zloupotrebe. Nije, naime, dovoljno samo, kako je to isticao još profesor Radomir D. Lukić, drastično smanjiti broj zakona i drugih propisa, već ih i duže pripremati i bolje pisati. Drugim rečima, neophodno je da se, pri njihovom pisanju i donošenju, pre svega, misli na njihovu primenu. I to primenu kakvu je želeo još knez Miloš koji je to jednostavno i narodski iskazao rekavši: „’Oću, da se iz zakona, parnice lako ne rađaju.“

Zbog čega su rezultati borbe protiv „sive ekonomije“ više nego skromni? Veliki je broj uzroka koji utiču na opstajanje i, može se reći, uvećavanje ovog problema. Razlozi za to su brojni. Već u samom startu u borbi protiv ove pojave dolazi do problema. Naime, zakonom je propisano da je poslodavac dužan da prijavi radnika, odnosno legalizuje rad u roku od osam dana od početka rada. To mu, ukoliko je nesavestan, omogućava da izbegne sankciju u slučaju kada sa radnikom nije sklopio ugovor o radu, odnosno nije ga prijavio za plaćanje doprinosa. Nužno je zato, što je moguće pre, ustanoviti obavezu poslodavca da radnika prijavljuje i da plaća sve potrebne doprinose, danom početka rada radnika.

Sledeći problem, koji je u ovoj sferi veliki, jeste sve veća zloupotreba prekovremenog rada. Prekovremeni rad prema Zakonu o radu može postojati samo u određenim situacijama – situaciji više sile, iznenadnog povećavanja obima posla, kada je potrebno završiti posao koji je započet i on ne može trajati duže od četiri sata dnevno, odnosno osam sati sedmično. Međutim, budući da postojećim propisima nije ustanovljena obaveza poslodavca da vodi evidenciju o vremenu provedenom na radu, zloupotrebe prekovremenog rada je vrlo teško registrovati, a samim tim i sankcionisati. To je druga ključna stvar koju bi bilo potrebno dodatno urediti zakonskim normama.

Posebno je pitanje sankcionisanja „sive ekonomije“, odnosno prekršaja u ovoj sferi. Prekršajni postupci traju izuzetno dugo, često dolazi do zastarelosti ili obustave postupka. Primera radi, samo od početka ove godine bilo je blizu 1.000 obustava odnosno prekida postupka pred organima za prekršaje. Takođe, izrečene novčane kazne su, neretko, daleko ispod zakonskog minimuma. Primera radi, za rad bez ugovora o radu, za koji je zakonom predviđena sankcija od 400.000,00 do 600.000,00 dinara, organi za prekršaje izriču kazne od po 10.000,00 dinara. To, naravno, stimuliše ovakvo ponašanje.

Pravno je problematično i stanovište sudova koje se pojavljuje u upravnim sporovima, prema kojem inspektor rada, u slučajevima kada utvrdi da sa radnikom nije zaključen ugovor o radu, nije ovlašćen da na osnovu člana 269. Zakona o radu naloži poslodavcu da takav ugovor zaključi. Mišljenja sam da je reč o ugovorima koji su posebnog karaktera, u kojima je jedna strana – poslodavac, obavezna da pod određenim uslovima zaključi takav ugovor, te da je rešenje inspektora kojim se nalaže zaključenje takvog ugovora deklaratornog karaktera. Takve stavove sudova je potrebno preispitati ili bar pravno obrazložiti.

Radom „na crno“ su posebno ugroženi mladi, zatim manje obrazovani radnici i žene. Kao najčešći faktički razlozi za postojanje neprijavljenog rada, prema nekim istraživanjima, navode se, pre svega, plate, koje su na redovnom poslu isuviše male, previsoki porezi odnosno doprinosi za socijalno osiguranje, koji su, po mišljenju ispitanika, previsoki, nedostatak stalne i potpune kontrole od strane vlasti, kao i nedostatak redovnog posla na tržištu rada. Sve to ukazuje na neophodnost promena navedenih normi i njihove primene u praksi.

Autor je direktor Inspektorata za rad Republike Srbije

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari