Iz Crne Gore više nikad neće krenuti tenkovi na susjede. Uz zvuke vojne muzike, u utorak je u Podgorici izrezana prva od 61 čelične grdosije, koliko ih trenutno ima crnogorska vojska. Jedan jedini tenk biće sačuvan kao muzejski eksponat.
Tako je otpočeo program demilitarizacije Crne Gore, čiji je veći dio prošlosti protekao u ratovanju i u kojoj je bilo sramota ne odslužiti vojni rok. U prosjeku svake pete godine, što je možda i svjetski rekord, Crna Gora je vodila po jedan rat, isključivo odbrambeni, izuzimajući ovaj iz devedesetih. Tada su iz nje krenule kolone tenkova da pale i ruše po Konavlima i Hercegovini. Toga se i danas stidi dio Crne Gore, uglavnom isti onaj koji sada bezrezervno pozdravlja odluku vlasti da tenkove uputi kao staro gvožđe u visoke peći nikšićke Željezare. A mnogi iz današnje vlasti su, valja podsjetiti, prije petnaestak godina klicali ratu. Vremena se mijenjaju, i (neki) ljudi u njima.
Onaj drugi, militantni dio Crne Gore, koji je u ratnim devedesetim bio većinski i koji je „drugo oko u glavi“ uveo u rat, danas je, srećom, u manjini. Žaleći za tim vremenima, on nariče nad uništavanjem teškog naoružanja. Personifikuju ga mahom opozicione stranke sa prefiksom – srpski. Za njih je ovo „veleizdajnički čin“, „udžbenička izdaja“, „nepromišljeni čin“ koji građanima ne garantuje „makar minimalnu bezbjednost“…
A i prije nego što se stiša ova anahrona patriotska galama, sračunata prvenstveno na prikupljanje političkih poena, nije teško prepoznati nekoliko činjenica zbog kojih tenkovskoj koloni treba poželjeti srećan put u topionicu. Na modernim bojištima ovi tenkovi predstavljaju antikvitete. Njihovim uklanjanjem Crna Gora samo može zadobiti veće povjerenje susjeda. Reciklirana gvožđurija više neće biti zagađivač životne sredine u prvoj ekološkoj državi svijeta, ne može biti primamljiva roba za trgovinske malverzacije… Na kraju, Crna Gora je kao članica UN-a i OEBS-a, dužna da poštuje sve njihove sporazume o višku naoružanja.