Zastava na prozoru

Oko velikih međunarodnih natjecanja, uključujući i ono najveće kao što su Olimpijske igre, vrti se globalni novac. Ali, moć globalnog profita seže samo do himne kojom tamo utakmice počinju. Staje pred nacionalnim grbom na dresu čiji proizvođač više nikoga ne zanima. Taj kapital, naravno, nalazi stotine načina kako da i iz tih emocija i boja izvuče profit. Ali, za razliku od klubova i stadiona koji nose imena sponzora, reprezentacije još uvijek nose samo imena svojih zemalja, kao što se nijedan sponzor još nije usudio prilijepiti svoju markicu na državnu zastavu ili dopisati propagandni stih nacionalnoj himni.
A kako se proslavlja pobjeda? Koja je to najveća počast koja se iskazuje konačnom pobjedniku, bilo ekipi ili pojedincu, na svim najvećim međunarodnim natjecanjima? Je li to trenutak u kojem se isplaćuje novčana premija? Ili možda uručivanje paketa sponzorskih proizvoda? Nipošto. Nego je to onaj svečani trenutak u kojem se najbolji uspinju na najvišu stepenicu pobjedničkog postolja, a onda, nakon što ih se okiti medaljama, na jarbol se diže zastava i svira se himna njihove države. I naroda. Trenutak u kojem pobjednici pjevaju, a svi ostali s divljenjem, ili barem poštovanjem, stoje i slušaju. Ako su pošteni i pristojni.
Naravno, silno mi ide na živce kada iz takvih trenutaka profit želi izvući stranka na vlasti, ili kada nacionalna televizija ulizivački poziva političare da komentiraju sportske uspjehe. Još više me ogorče jadnici koji takva slavlja kaljaju primitivnim i zlim znakovima i porukama, ili čak i nasiljem.
Ne želim imati posla ni s onima koji neljudski i nesportski zaborave da i poraženi ima pravo na poštovanje. Ali, ništa od toga ne mora me i ne može spriječiti da čista, puna i radosna srca u trenutku jedne takve pobjede na svoj prozor izvjesim hrvatsku zastavu. Ta zastava nikome nije prijetnja, ona je znak radosti i ponosa na koje imam svako pravo. A uz to pravo spremno preuzimam i dužnost da branim i pravo drugoga, pa bio to i prvi susjed ili brat rođeni, da ga se moje veselje uopće ne tiče ili da navija za koga god hoće i izvjesi čiju god zastavu hoće.
Svijet je šaren i zanimljiv upravo zbog mnoštva naroda, jezika i zastava u njemu i baš je lijepo pridružiti se tom šarenilu svojim bojama. Zbog svega toga ne slažem se s kolegama koji fenomen hrvatske nogometne reprezentacije pripisuju „vrijednostima koje su karakteristične za globalni kapitalizam, a ne za Hrvatsku“. Ne slažem se ni s usporedbom Turaka koji igraju za Švicarsku ili Poljaka koji igraju za Njemačku s hrvatskim nogometašima koji su rođeni u Švicarskoj, Njemačkoj ili Australiji, a igraju srčano za Hrvatsku. Jer, upravo upadljivo nevesela lica „Nijemca“ Podolskog nakon što je zabio Poljacima ili „Švicarca“ Yakina nakon gola Turcima meni su dokaz da globalizacija ipak ima svojih granica i da svijet, na sreću, ipak ostaje mjesto različitosti u kojem se najljepše sudjeluje vlastitim identitetom, pa i nacionalnim.
A pogotovo se ne slažem da je Slaven Bilić potpuno netipičan Hrvat. I ja, a sigurno i većina od vas poznaje puno sličnih njemu, divnih. Samo što on ima sreću pobjeđivati na terenu koji privlači najviše pažnje. Zastava na mom prozoru ionako nije ni samo Bilićeva, ni samo nogometna. To je zastava Hrvatske koju volim i kad gubi, a još više kad pobjeđuje. I kad ja pobjeđujem skupa s njom, a isto tako i kad ona pobjeđuje skupa sa mnom i s bilo kim od vas kad god, na bilo kojem polju, uspijemo napraviti nešto pošteno i dobro.