Autošovinisti i "veliki greh" Milana Nedića 1Foto: Medija centar

Bruno Bušić, Hrvat, politički emigrant iz komunističke Jugoslavije, u svom amanetu „Hrvatske ustaše i komunisti“ naglasio je: „Istinski hrvatski komunisti i ustaše podjednako su duboko u sebi nosili ideju slobodne i nezavisne Hrvatske i njenog punog suvereniteta unutar hrvatskih povijesnih i etničkih granica“.

Nisam dovoljno upućen odakle je Bušić crpeo osnove za svoju tvrdnju, ali pretpostavljam da je čitao delove prepiske Josipa Broza Tita i Ive Lole Ribara iz ratnih godina. Tako je, primera radi, mlađani Ribar 12. januara 1942. godine, u pismu Brozu iz Zagreba, pokazao neviđenu radost što su nemačko-hrvatski pregovori o granici u Sremu okončani a naročito dogovor kojim je Zemun postao deo Nezavisne Države Hrvatske (videti: Zbornik NOR-a, II/2, 208-214).

To samo po sebi ne znači mnogo, ali kada se zna kontekst zbivanja na Balkanu, onda to mnogo znači: ono o čemu je pisao Bušić! To je bilo vreme priprema zajedničke hrvatsko-nemačke ofanzive u Podrinju, naročito protiv četničkih jedinica Jezdimira Dangića: trebalo je jednom za svagda Podrinje očistiti od Srba i učvrstiti granicu na Drini, kako je to objašnjavao rimokatolički sveštenik Krunoslav Draganović u pismu uputstvu upućenom poglavnikovim saradnicima. Bilo je to vreme kada je komandant Crne legije Jure Francetić sa Rodoljubom Čolakovićem, jednim od komunističkih prvaka u Bosni i Hercegovini, dogovorio zajedničke aktivnosti protiv Dangića (arhivska građa nemačke i hrvatske provenijencije o tome čuva se u Koblencu, u Vojnom arhivu). Bilo je to vreme kada su zajednički (crnogorski) partizani i hrvatski crnolegijaši počinili zločine nad srpskim narodom od kojih se biološki nikada nije oporavio. A o tome je 30. aprila 1942. pisao konzul Ante Nikšić posle sastanka kod generala Feliksa Benclera: „U posliednje vrieme pod pritiskom muslimanskih hordi, iza kako je mnogo žena i djece pobijeno u Bosni, oko 250.000 žena i djece prešlo je Drinu i sklonilo se u Srbiju“. (Vojni arhiv, NDH, 241-44/2). Bilo je to vreme kada je Milan Nedić pokušavao da privoli nemačke vojne i upravne komandante Srbije da se iz Nezavisne Države Hrvatske izdvoji 26 srezova (Istočna Bosna), sa apsolutnom srpskom većinom, i pripoji vojno-okupacionoj teritoriji Srbija. Bilo je to vreme kada je… I tako u nedogled!

Mada sam naglasio da u ratu nema nevinih strana, moj oponent je to prevideo. On je isto tako prevideo moje podsećanje na ratna prava koja su opšteprihvaćena najpre krajem 19. a potom 1907. godine u Hagu. S obzirom na to da je tekst tog prava moguće pronaći na internetu, doduše na engleskom jeziku, nema potrebe da podsećam na razlike između jedne teritorije koja se naziva Nezavisna Država Hrvatska i vojno-okupacione teritorije Srbija. A to znači da raspredam o Savetu komesara…, njegovim pravima i obavezama. Čak i na obavezu da lokalne (kolaboracionističke) vlasti učestvuju u organizovanju sabirnih logora kojima će zapovedati isključivo pripadnici Gestapoa.

Autošovinizam kod pojedinih pripadnika srpskog naroda, kod onog dela koga nazivaju „drugosrbijanci“, vidljiv je na sijaset primera. Teško je proniknuti u razloge zašto gaje tako negativna osećanja, mada u traganju za odgovorom treba imati u u vidu da je Nedić jednom prilikom izjavio „da će odsad samo Srpkinje rađati Jugoslovene, a svi ostali će i dalje biti Hrvati, Slovenci…“ Te reči uzete su kao veliki greh i na njih se odgovara pričama o Nedićevoj krivici. Posebno se apostrofira Nedićeva opsednutost Srpstvom u smutnim vremenima. Da li je mogao da govori drugačije u okolnostima kada su 1941. nemački generali, gotovo isto kao i austrougarski 1914. godine, radili na svirepom kažnjavanju po principu 100 Srba za jednoga Nemca! Možda! Ali ne znam šta!

Ove reči ne potvrđuju pretpostavku da sam zagazio u revizionističko blato. One ponavljaju određene činjenice koje se ne mogu revidirati.

Na kraju, samo da podsetim na činjenicu da je drug Martinov stekao zvanje magistra (ne znam kojih nauka) i da naglasim da sam ja otišao u visnu „tri koplja“ u odnosu na njega (doktor nauka, profesor univerziteta). To mi dozvoljava da mu poručim da treba još mnogo toga da pročita, pregleda, pogleda, razmisli, … pa da se javi bilo u formi, usmenoj ili pisanoj nekome ko je visoko u odnosu na njega, naročito kada je reč o istoriji!

Autor je direktor Muzeja žrtava genocida iz Beograda

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari