
Ulaskom srpske vojske na Kosovo „ušli smo na tuđu zemlju“ i „izvršen je pokušaj ubistva s predumišljajem nad celom jednom nacijom“, što je „zločinačko delo“ za koje se „mora ispaštati“. Jer, „plotuni su poobarali žene koje su držale odojčad u naručju (…) tela, kao jela vitka, lepih (albanskih) gorštakinja rila su se kao crvi po ledini; žene su se porađale od straha. Za dva sata potamanjeno je na 500 duša.“ Srpska vlada bila je proglasila albansko stanovništvo „za ljudski odrod prema kome vredi samo upotreba grube sile“, dok „šovinistička štampa nastavlja da izaziva kod srpskog naroda mržnju prema ‘divljim Arnautima’, prikrivajući divljaštva koja je srpska vojska prema njima počinila.“
Pitanje za tri bambija glasi: ko je napisao ove redove? Ne, nisu to učinile ni Nataša Kandić, ni Sonja Biserko, kao ni sudije Haškog tribunala u obrazloženjima presude ili Ramuš Haradinaj u ratnim memoarima, ni razne Žene u crnom tokom devedesetih ili posle. Napisao ih je Dimitrije „Mita“ Tucović, prvi moderni srpski socijalista i antinacionalista, pre čak 102 godine, u knjizi „Srbija i Arbanija: Jedan prilog kritici zavojevačke politike srpske buržoazije“ (1914). A napisao ih je povodom događaja iz Balkanskih ratova (1912-1913) kada je Srbija zauzela Kosovo, Makedoniju i Albaniju. Na ovaj način, tvrdio je Tucović, srpska buržoazija je pred Evropom „prvi put sa lica srpskog naroda skinula veo jedne poštene nacije koja se bori za svoje oslobođenje“. A uz prateće etničko čišćenje i neopisiva zverstva, Srbija je stvorila jedino krvnog neprijatelja među albanskim stanovništvom. Zvuči poznato? Aha, jako.
Naime, Tucović i drugi srpski socijaldemokrati su se hrabro i nepokolebljivo protivili imperijalizmu, kolonijalizmu, militarizmu i projektima „Velike Srbije“. Umesto međusobno zavađenih, surevnjivih, bednih i teritorijalno gladnih nacionalnih državica na Balkanu, Tucović i drugovi su zagovarali tzv. Balkansku Federaciju. Dakle, jednu slobodnu, nezavisnu i ujedinjenu (kon)federalnu državu od Jadrana do Crnog mora, a u kojoj su ostvareni nacionalni interesi svih balkanskih naroda. Neko bi rekao „balkansku“ ali i „meko socijalističku“ Evropsku uniju. Vizionarski i posve ispravno, tvrdili su da na Balkanu „izmešano“ žive mnogi narodi, zbog čega koncept nacionalne države oslobađajući jedne, samo porobljava druge. Zato su se i bili zalagali da Kosovo, Makedonija i Albanija ravnopravno sa Srbijom i ostalim državicama uđu u tu i takvu Balkansku Federaciju, kritikujući sve (pa i srpske) imperijalne težnje.
Miroslav Krleža je zato Tucovićevu studiju nazvao „smelim i poštovanja vrednim činom“, a Milovan Đilas je govorio da je u pitanju „dokaz da je Srbija uvek imala ljude i pokrete koji su znali da brane i odbrane njenu čast i njene stvarne interese od nazadnih vladajućih krugova“, odnosno dokaz da „savest srpskog naroda nije umrla“ i u dobu zavojevačkog šovinizma. Tucovićeva Srpska socijaldemokratska partija bila je jedna od najnaprednijih i najborbenijih radničkih stranaka u Evropi, zalažući se za socijalnu jednakost, opšte pravo glasa, progresivni porez, smanjenje troškova za vojsku, unapređenje prosvete i uopšte modernizaciju Srbije. Bila je jedina partija u Evropi koja je u parlamentu glasala protiv ratnog budžeta i ratnih kredita pred početak Prvog svetskog rata, navodeći da je u pitanju „bezumlje neodgovornih šovinista u mundiru i civilu“.
Naravno, Tucović i socijaldemokrate u Srbiji su percipirani i otpisivani kao srpski izdajnici, austrijski agenti i uopšte odrodi srpskog naroda. Iako su (p)ostali uticajna i zapažena alternativa, kontrapunkt, i trajna moralna vertikala u dobu tog bezumlja. Dok je sam Tucović kao srpski kapetan poginuo u blatu Kolubarske bitke, u 33. godini života, i u sukobu koji je pedantno opisivao kao imperijalno i šovinističko „besnilo ratnih strasti“. Kao nimalo „veliki“ rat u kojem su „vojnici izgubili svaki čovečanski osećaj i kao besni psi jure rojem pored druma od kuće do kuće, tražeći šta će opljačkati. Deca i žene uzaman zapomažu da spasu što imaju, dok ih naperena puška u grudi ne ućutka (…) Jedan vojnik trese košnicu, drugi prosipa rakiju, treći vadi hleb iz vatre. Nastao je takav haos kao da ova zemlja ne postoji i kao da niko nikoga ne poznaje.“
Na sve ovo je važno podsetiti pred aktuelnim vanumnim idejama počasnog i redovnog predsednika Socijalističke partije Srbije Milutina Mrkonjića i Ivice Dačića da spomenik u Beogradu dobije – Slobodan Milošević. I to, kako se moglo čuti, upravo na mestu gde je sahranjen Dimitrije Tucović, odnosno na beogradskom Trgu Slavija. Ukoliko se ovakav intergalaktički skandal i pomicanje dna i dogode, biće to i definitivna simbolička potvrda i kulminacija srpske kontrarevolucije s kraja 1980-ih i početka 1990-ih godina. Kao i svojevrsna istorijska ironija prema kojoj spomenik najvećem kritičaru projekta Velike Srbije i srpskog militarizma spram Kosova i Albanaca, na istom mestu zamenjuje spomenik upravo figuri i kreaturi koja je obnovila projekat Velike Srbije, počevši od Kosova. Projekat u čemu se, uzgred, bilo blistavo i za olimpijsku zlatnu medalju neuspešno.
Jer, Slobodan Milošević je na vlast došao iznova podgrevajući srpski šovinizam i rasizam prema kosovskim Albancima, a sa vlasti je (pr)oteran neposredno nakon novog pokušaja etničkog čišćenja kosovskih Albanaca. Dakle, nakon novog ciklusa zverstava „s predumišljajem nad celom jednom nacijom“ i zatim „prikrivanja divljaštva“, što je iznova sa srpskog naroda globalno „skinulo veo jedne poštene nacije“, kako je pisao Mita Tucović. I zbog čega je bombama i po našim glavama, kasarnama i mostovima reagovao ceo zapadni i moderni svet. Stotinu godinu kasnije, istorija je zaista farsa koja se ponavlja i koju živimo i danas. Šta bi Mita rekao na Slobu? Na govor na Gazimestanu iz 1989. koji najavljuje rat i etničke sukobe? Na jedno „Opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene“? I da li bi bilo nekoga da ga sasluša i čuje? Možda su baš zbog Tucovićevih zemnih ostataka koji trajno opominju, ta prokleta Slavija i njen kružni tok danas tako sumanuto zbunjujući i konfuzni?
U tome je suština srpske kontrarevolucije čiji simbolički svršetak ili podlo sladostrašće može da bude upravo izmeštanje Mite da bi se napravilo mesta za Slobu. Ne radi se ovde ni o kakvom „povratku devedesetih“, iako kreature poput raznih Vulina, Drecuna i ostalih onespokojavaju. Već o antimodernoj, nacionalističkoj i kontrarevolucionarnoj logici koja neprekidno traje od kraja osamdesetih i početka devedesetih 20. veka do danas. I da, ona podrazumeva čak i Zorana Đinđića kada je skidao petokraku 1997., a uvodio poluobaveznu veronauku 2001. godine. I preimenovanje ulica, i zapuštanje spomenika, i menjanje udžbenika, i Srebrenicu i Vukovar, i pomirenja sa Miloševićevim socijalistima, i maničnu potragu za Dražinim kostima i lenonkama.
I zato, ko zna, možda i jeste istorijski prikladnije da se Tucović zaista i izmesti iz ovakvog centra Beograda, ali i ostatka Srbije: uskogrude, reakcionarne, nacionalističke. Srbije u istom blatu i mentalitetu kao i pre jednog veka. Ko danas ima sluha za Tucovićeve ideje? I ima li hrabrih ljudi poput Tucovića među nama? Čije nasleđe živimo danas, Mitino ili Slobino? (Zapadni) Balkan je balkanizovaniji nego ikad, i nema nameru da sa tim svojim budalastostima prestane. Iskijavaju se „istorijske nepravde“, prebrojavaju se samo sopstvene žrtve, a kolektivno se sanjaju vlažni snovi o nekakvoj veličini i o izlasku na more. Dok se istovremeno nema kinte da se na to more i ode, da se osoli guzica, žvaću giros ili lignje na žaru. Ili da se naprosto opusti i uživa već jednom, mimo šovinizama, istorijskih opterećenja i ostalih seksualnih frustracija.
Pokojni Tucović je i onako već pet puta premeštan (Vrapčje brdo, Kolubara, Lazarevačka crkva, Slavija i u najavi Novo groblje), što znači da nam taj čovek nesumnjivo ne da mira. Što je zapravo jako dobro. S druge strane, neka Slobu Miloševića umesto Mite Tucovića tamo na Slaviju. Bar ćemo biti iskreni prema sebi, zar ne? To jest, iskreni prema onome šta smo samima sebi i drugima uradili; oko toga ko su nam stvarni spomenici i kome se odistinski klanjamo. Dok nas drug Mita ili naprosto životna realnost ne podsete na, pa, ulogu srpske buržoazije u zavojevačkoj politici, odnosno kolektivnoj nacionalističkoj obmani svih nas. Seljaka, radnika i poštene inteligencije koji smo zbog te obmane (p)ostali siromašni, uskogrudi, bedni i prezreni na svetu.
Svaka cast! Ovakvi tekstovi su STVARNI razlog neopisivog pljuvanja po Vasim kolumnama.
Zbog čega ranije ovo nismo učili u školi, u istorijskim udžbenicima? Možda je ispravnije zbog koga? Kakav je konačni zaključak Karnegijeve komisije?
Šta je novinar Trocki zaista napisao o imperijalističkim težnjama srpske buržoazije?
Zašto nam Dimitrije ne da mira ni spokoja, pa moramo vazda da ga premeštamo? Zašto bi se većina Srba saglasila sa idejom da se Milošević umesto Tucovića ukopa na Slaviji? Šta je pokojni dr Rašković govorio o nacionalnoj percepciji?
Sramota me je sto sam Srbin.
Tako poznata i poželjna mantra, dopadljiva i bolno mazohistička. Zašto bi se neko trudio da sve stavi u kontekst svetskih i vremenskih tokova, distance i nepristrasnosti, realne okvire mogućeg i nemogućeg, sticaj okolnosti i samu verodostojnost iznetih podataka cenjenog autora? Lakše je osuti paljbu po onima koji nisu u mogućnosti da išta kažu o optužbi, a sve pokazuje da im se ne bi ni verovalo. Veruje se u ono što se sa namerom ponavlja, a ne u ono što bi moglo biti. Jedino je sigurno da će čitalac u prolazu pljucne na jednu ili drugu stranu. Cenjeni autor obavezno otkrije stilsku pornografiju i primitivni vokabular kad u zanosu zaboravi na argumente. Jer to je nekako u duhu kad se govori o zlom vuku iz priče! Šta li bi Mita rekao danas, to bi bilo lepo znati, a nikako šta kažu snobovi.
Izvanredan, otrežnjujući tekst. Nažalost, u Srbiji kakva je danas malo ko ume i želi ovo da čuje.
Hvala dragi gospodine.
Da li i danas "Crna ruka", vlada Srbijom, kao i nekada? Previse je slicnosti sa Srbijom pocetkom XX veka.
Alal vera, ljudino!!!
Srpski komunisti i levicari ne mogu jedno oprati. A to je da kako god dodju na vlast, bajkama o ravnopravnosti ili pomocu crvene armije, istu brane krvlju. A za vreme vladavine obilato pljackaju svoj narod i vrse zabrane demokratije.
Mi smo ozbiljan narod, nama se istorija nikad ne ponavlja kao farsa. Uvek kao tragedija.
“Slom Crne Gore 1915. i način njenog ujedinjenja sa Srbijom 1918.g. dva su kobna datuma u njenoj istoriji. Prvi datum može se nekako i pravdati ali ovaj drugi jeste najgrozniji spomen srama i stida zvaničnoga Beograda. Golgota, koju je preživljavala Srbija za vreme evakuacije kroz albanske gudure, ni približno nije ravna onoj Golgoti, koju je Crna Gora preživela za vreme Ujedinjenja. No sve do 1921. g. o tim nečuvenim zločinima režima nije se ništa znalo. Crna Gora sve do tada bila je za našu javnost terra incognita. Do 1921 g. već je bilo popaljeno pet hiljada crnogorskih domova i niko, van Crne Gore, u ujedinjenoj Kraljevini o tome nije ništa znao. Tek prvi put tada beogradski “Balkan” nalazi se pobuđen da me pošalje kao svoga naročitog izaslanika u Crnu Goru. Prvi sam, dakle, ja bio kome je pala u deo ta teška dužnost, da otkrije sve zločine počinjene posle Ujedinjenja u Crnoj Gori. I ja sam ih otkrio stavljajući na kocku svoj život. Demaskiranjem zločinaca, ja sam učinio da budem s bombama i revolverima napadnut i slučaj je hteo da ostanem u životu iako sam bio teško povređen. Moje izveštaje o prilikama u Crnoj Gori, preštampavali su ne samo svi naši domaći listovi, već i jedan dobar deo štampe u Italiji, Engleskoj, Francuskoj i t.d. Ja sam Evropi jasno predočio da je nesrećna Crna Gora, u čast i slavu Ujedinjenja, razapeta na krstu…" (Beogradski novinar Pantelija Jovović, 1924.godine)
Finally honest and true article .What happen in Kosovo It was crime against humanity. It destroyed the whole nation,ethnic cleansing … mass killing without any mercy children and pregnant women,raping and burning everything around .I am broken person as 4-th generation in my family had to experience this tragedy,war,losing best friends,losing home,losing dreams,losing life in such short time,even my own children had to experience this armed conflict.To deal with nightmares and fear of not getting killed, raped any moment,any second any hour. The Broken Society in 21 century.
Kolumnisti je dovoljno da vidi slovi S i da zapeni. Kišjuhasu mlad si, čuvaj živce, popi neki čaj za smirenje zivaca, recimo od lijandera.
"da je nesrećna Crna Gora, u čast i slavu Ujedinjenja, razapeta na krstu…" Sve zločine koje ste naveli nije počinila Srbija i Beograd. To su sve činili Crnogorci koji su radili protiv svoje države, uostalom kao i u novijoj istoriji sve do danas. Odlazili su u Srbiju i tamo se skrivali i svom knjazu pripremali vješala. Srbija nije kriva što i Crna Gora ima svoje domaće hijene. Pa i to da se zna!
Najlepsi clanak poslednjih godina. Hvala.
O Srbijo kukala ti majka, kakve ti zmije gajiš u svojim nedrima. Ima li Danas urednika ili mu je urednik srbofobični Kišjuhas?
Hahaha, kolumništa odradio dve šihte, jednu pisući tekst, a drugu pišući pozitivne komentare na svoj tekst.
Bravo!
Nisi trebao da se podpisuješ, po sadržaju komentara se zna šta si.
Za vašu informaciju Danas ima urednika i to jednog sjajnog novinara Dragojuba Petrovića i zajedničko sa srbofobičnim skriboonanistom mu je jedino što imaju istog nalogodavca.
Koja gomila izlizanih, tendencioznih, jednostranih propagandistickih fraza skupljenih na jednom mestu i onda je to kolumna. Ma bravo.. Hisbalfasz imas orden od Tacija garant. Ali koje je resenje koje bi zadovoljilo razne kisbalfasze i soviniste iz okoline koji aplaudiraju na ovakve kolumne? Mozda trajna eliminacija Srba sa ovih prostora jer kao sto vidimo i iz ove kolumne, Srbi samo nastavljaju sa svojom "genocidnom" i "imperijalnom" politikom jer zamislite, palo im na pamet da "okupiraju" Kosovo i nikako da se opamete. I kada se najzad eliminisu Srbi ima garant da zavlada vecni mir i blagostanje na Balkanu i sire, jer pogledajte samo kakve su dobrice i nevinasca svi ostali, pocev od Albanaca, preko Hrvata do Madjara. Samo sta ce onda kisbalfaszi? Ostace bez posla? O cemu ce pisati?
Krenula ozbiljna pro-albanska ofanziva na "Danas"-u. Kolumne, vesti, vesti iz sporta, za sada su samo vesti o vremenu postedjene. Neko je ozbiljno zavukao ruku u novcanik. Sta je sledece? Mozda neki autorski tekst Seljimija kojeg smo stvarno vec davno culi ili jos bolje, Draskovica a na kraju neki zajednicki intervju sa Tacijem i Haradinajem?
Odmah se vidi da je Kisjuhas veliki strucnjak za albansko-srpske odnose i i odmah se da primetiti ta neverovatna nepristrasnost i objektivnost, medjutim mozda je kolumnista ipak mogao da napise koji red i o onome sta su Albanci radili na tom Kosovu, nije bas da su samo sadili cvece i heklali. Bilo je tu raznih stvari i za vreme Turaka, i za vreme Austro-Ugarske i za vreeme nacisticke okupacije pa i za vreme vladavine komunisticke burzoazije. To sto Albanci nemaju svog dimitrija Tucovica ne amnestira kolumnistu da se ne osvrne i na drugu stranu medalje ili da napise koju i o spomenicima koje Albanci podizu po Kosovu i po Albaniji, Makedoniji.
Još malo pa će će Kišjuhas da nam objasni kako se i "14. Waffen Grenadier Division der SS" (u kojoj je kolumnistin deda vojevao kao dobrovoljac i glavu ostavio) pravedno borila protiv fašistigkog srpskog naroda i da su nas "umal oslobodili" i pameti naučili, ali ih zločinačka Crvena armija kukavički sprečila u tom pravednom cilju.
Баш је фино што другосрбијански аутошовинисти цитирају само онај део Туцовићевог писанија који им одговара. Ево и другог дела, не баш у прилог "тих дивних горштака":
„Arbanasi su se dakle naseljavali na mestima koje su drugi silom ili milom napuštali. To napuštanje je, nema sumnje, vrlo velikim delom posledica nenosnoga susedstva primitivnih, pljačkaških, neobuzdanih arbanaških plemena, ili čak njihova gruba pritiska. Nesigurni imovinom, neobezbeđeni sa životom, sprečeni u slobodi rada, starinci su se sa svojih ognjišta morali uklanjati.“ [11]
Djindjic reakcionar? Kako je u vasoj glavi gospidine Kusjuhas sve jednostavno!
Kada sam studirao na pravnom fakultetu Univerziteta u Skoplju 1958-1962 god.Parnični postupak predavao je cenjeni i mogo poštovani predavač Dr.Adam Lazarević.On je bio u vojci Srbije kada se povukla kroz Albaniju na Korfuzu i kada kod njega polagao albanac , pa i ja, odmah je govrio kako je iznanredno bio primljen od albanaca u Albaniji i i prošao je mnogo dobro , stare žene vbile su mu kao njegova majka . devojke se ponašale prema njemu kao sestre , stari muškarci kao da je njegov otac a mladi kao da su mu bili braća i tako dalje .Govorio je o tome puno pozitivno o albancima u Albaniji .Međutim dosada u dokumentarnim filmovima i i drugim člancima nikada nisam čitao pozitivan i dobar prijem od strane albanaca u Albanije nego sve najlošije mada ni to ne iskljućujem da je bilo i takvih slučajeva.Zašto se tako sve negativno se piše i govori sve lošije .Zar nije nepošten takav odnos prema albancima .
Lako, kada je prazna.
Čitajući tekstove Kišjuhasa uvek se setim Bertranda Rasela koji reče : "Tragično je što su glupaci toliko sigurni".
LOGIKA JE VOĆKA ČUDNOVATA
"Naime, Tucović i drugi srpski socijaldemokrati su se hrabro i nepokolebljivo protivili imperijalizmu, kolonijalizmu, militarizmu i projektima "Velike Srbije"."
Iz referata druga Kišjuhasa na partijskom sastanku
Nije jasno šta se pod "srpskim" podrazumeva. Ako se misli na Srbijance, onda to uključuje i autorove pretke. Ako samo na Srbe, onda je u pitanju šovinizam, da ne kažemo srbofobija.
Greškom nisam dovršio komentar, pa sam osakatio Rselovu rečenicu. Komentar treba da glasi :
Čitajući tekstove Kišjuhasa uvek se setim Bertranda Rasela koji reče : "Tragično je što su glupaci toliko sigurni, a mudri puni sumnje.
Bravo majstore.Zbag takvih volim Srbe, njihovu knjizevnost, obicaje, ma, sta pricam, dodje mi da se prekrstim i to sad.Hvala Vam mnogo.
Kokan@. Ti si posve siguran, cini mi se i previse.
Što se čudite. Kakav bio takav i ostao. Ali, nije bitno šta piše, bitno je ko piše, a tog što piše odavno smo pročitali.
Kažeš: "dodje mi da se prekrstim i to sad", bolje se ti pokrsti da se ljudi ne pitaju, čitajući tvoje komentare, "je li ovaj kršren".
Povodom brutalnosti raznoraznih vojski koje su harale/oslobadjale ( u zavisnosti od toga kako pojedinci vide njihovo djelovanje) tokom proteklih stotinak godina sirom Balkana, vazno je reci da nije korisno nastojati da se jedna vojska predstavi kao apsolunto krvolocna, a druga kao apsolunto odgovorna i profesionalna u odnosu na stanovnistvo u krajevima koje su te vojske harale/oslobadjale. Takvo nastojanje ne moze imati utemeljenje u istorijskoj realnosti, vec odaje strucno sljepilo i ideolosku ogranicenost. Brutalnost srpske vojske tokom operacija na Kosovu s pocetka davdesetog vijeka je dokumentovano, i tu se ne treba puno nagadjati. Ono sto je takodje dokumentovano jeste i brutalnost crnogorske vojske (tzv. Krstonosna Vojska) koja je djelovala na potezu prema Prizrenu tokom Prvog Balkanskog Rata. Nakon sto je dekretom zabranio dekapitaciju neprijatelja (kidanje glava) Kralj Nikola I Petrovic je zazmurio na novu paksu kojom su crnogorski vojnici dokazivali svoje junastvo u ratnim operacijama: odsijecanje noseva neprijateljima. Na potezu od Plava do Prizrena (tokom Prvog Balkanskog Rata) crnogorska Krstonosna Vojska je odsjekla vise hiljada noseva albanskim civilima. Situacije je bila toliko alarmantna da su srpski vojni komandanti pisali zahtjeve Vojvodama Putniku i Stepanovicu trazeci da ovi intervenisu kod Kralja Nikole I Petrovica ne bi li se ovaj varvarski metod zaustavio. Primjeri zlocina koji su pocinjeni prema srsoskim civilima od strane tzv.vulnetara su takodje dokumentovani. Gotovo da nema primjera vojske koja je djelovala na nasem prostoru, a da nije pocinila grozote koje se mogu klasifikovati kao ratni zlocini i genocid. Imajuci ovo u vidu, spomenici vojskovodjama/ratnicima/ koji uljepsavaju nase parkove su ivjke bili, i bice, za jedne spomenici herojima, a za druge spomenici zlocincima i ubojicama. Mislim da smognemo snage da i ovo prepoznamo kao dio naseg istorijskog nasljedja. Tu, cini mi se, lezi ona iskrenost o kojoj autor ovogteksta govori.
Kvisko preterano s… !!!