
I svejedno mu je da li se širi po Davosu ili Lagosu, po univerzitetu ili manastiru.
Čak i ako disproporcionalno zaražava one siromašnije ili tamnoputije ljude, sve to je zbog naših društvenih razlika, a ne zato što sam virus pravi razlike među svojim žrtvama.
Od kovida 19 podjednako umiru ljudi svih društvenih klasa, rasa, nacija, kao i – vera.
U istom su riziku i vernici i ateisti.
I verske vođe su bespomoćne jednako kao i svi ostali.
U okvirima Srpske pravoslavne crkve, od koronavirusa redom umiru njeni visoki zvaničnici poput episkopa valjevskog Milutina, mitropolita Amfilohija, raščinjenog episkopa Artemija, pa i samog patrijarha Irineja.
I u Pećkoj patrijaršiji zaraženo je deset (a preminula je jedna) monahinja. Sve to pogađa i onespokojava mnoge vernike, i one koji se tako osećaju.
Kad su ljudi gladni i bez posla, kad boluju od smrtonosne bolesti ili bolesti zavisnosti, kada žive u nesrećnom braku ili oblasti zahvaćenoj ratom, oni se prirodno osećaju bespomoćno i beznadežno. Tada im natprirodna ili religijska vera u svemoćnog i dobrog boga (koji se jedini brine o njima) može pružiti osećaj utehe i nade.
Otprilike poput jednog psihološkog flastera, vitamina ili dodatka ishrani, te smirujuće kreme ili masti.
Karl Marks je još u 19. veku isticao da su mnogi siromašni, bedni i eksploatisani ljudi religiozni zato što na ovaj način tragaju za nekom vrstom bega ili izlaza, tog poslovičnog opijuma za narod.
I za Zigmunda Frojda u Budućnosti jedne iluzije (1927), ljudi veruju u boga zato što u svetu koji je ispunjen patnjom radije zamišljaju moćnu i brižnu očinsku figuru koja ih štiti i bezuslovno voli.
A sve to potvrđuju i savremena društvenonaučna istraživanja, poput studije Sveto i sekularno Ronalda Inglharta i Pipe Noris (2012).
Oni ljudi koje žive u neizvesnim, rizičnim i opasnim okolnostima, ili u društvima sa visokim stepenom siromaštva, bolesti, kriminala i političke nestabilnosti, naprosto su religiozniji od onih ljudi koji žive u komparativno bogatijim, bezbednijim, stabilnijim i zdravijim društvima.
I otuda je mnogo više vernika u Etiopiji nego u Švedskoj, Bangladešu nego u Japanu, i Rusiji nego u Francuskoj. Veštim i veličanstvenim rečima, religija za Marksa zato nije samo opijum, već i jedan – „uzdah ugnjetenog bića, srce sveta bez srca, i duša onih bezdušnih uslova života“.
I sad, pandemija koronavirusa, kao i smrt verskih figura od kovida 19, predstavljaju poveći mentalni izazov, posebno za pobožne ljude. Dosad je šezdeset miliona ljudi zaraženo, a čak 1,4 miliona ljudi umrlo od ove užasne bolesti.
Zatvaraju se škole, fakulteti, firme, kafane i restorani.
Ljudi gube poslove, izolovani su od porodica, distancirani od prijatelja, zabrinuti su i uplašeni.
Međutim, pitanje je zašto i dobri i svemoćni bog dopušta ovu globalnu patnju i umiranje?
Zašto ne sprečava tekuću pandemiju, i komotno ubija čak i one individue koje su mu verovatno najbliže – monahinje, episkope i patrijarha samog?
Hm, možda, samo možda, zato što tog boga uopšte i – nema?
Drugim rečima, i dopadalo nam se to ili ne, smrt episkopa i patrijarha SPC upadljivo ilustruje i tvrdu nadmoć razuma nad dogmom, znanja nad verom, epidemiologije nad teologijom, te fizike nad metafizikom.
Jer, u smrti od koronavirusa, patrijarh Irinej simbolički jeste (p)ostao – Miroslav Gavrilović.
Samo čovek od krvi, mesa i imunskog odgovora, prepušten rukama moderne nauke, medicine i konzilijuma lekara.
S tim u vezi, na jednoj fantastičnoj karikaturi iz grčkih (društvenih) medija, u sredini crteža nalazi se naučnik koji gleda kroz mikroskop, u potrazi za vakcinom.
Oko njega stoje verske vođe i poručuju mu: „Sine, molim te požuri, moramo da kažemo ljudima da su njihove molitve uslišene!“
Što ne znači da utehe nema, naprotiv.
I bezbožni nevernici poput ovog sociologa i kolumniste takođe imaju svoja verovanja.
I pitaju se i brinu o zdravlju i bolesti, sreći i ljubavi, dobru i zlu, o smislu života i besmislu smrti. Samo što odgovore na ta pitanja obično ne pronalaze u religijskoj veri, svetim knjigama ili kod verskih autoriteta, već u razumu, nauci i sekularnom humanizmu (pa i egzistencijalizmu filmova Vudija Alena).
Kod tog čove za mikroskopom, a ne onih oko njega.
To jest, u primeni razuma, logike i naučnih dokaza na razumevanje univerzuma, kao i na rešavanje ljudskih problema i društvenih nedaća.
Mi, sekularni humanisti, nemamo drugog izbora osim da verujemo akumuliranom ljudskom znanju, lekovima, vakcinama, ali i jedni drugima u periodu tekuće zdravstvene i društvene krize.
Međutim, ovo je verovanje zasnovano na činjenicama, kao i na ljudskoj istoriji.
Od Naučne revolucije pre samo 400 godina do danas, čovečanstvo jeste bilo proizvelo neverovatna otkrića, znanja i mudrosti koja su i rešila i sprečila nebrojene belosvetske probleme.
I koja su nas učinila dugovečnijim, zdravijim, i srećnijim ljudima i društvima.
Mi, ateisti i sekularni humanisti, u tome pronalazimo svoju utehu i nadu.
Istovremeno, možda i nije skroz tačno da su i pobožni i bezbožni u sasvim istom riziku od kovida 19.
Prema istraživanju Kancelarije za nacionalnu statistiku, najmanja smrtnost od koronavirusa u Velikoj Britaniji zabeležena je upravo kod ljudi koji se izjašnjavaju kao – ateisti.
A najveća smrtnost kod onih osoba koje se izjašnjavaju kao muslimani, a zatim kao Jevreji, hinduisti i Siki.
Hrišćani su tu negde u sredini.
Ali, pre nego što epidemiološki spalimo Biblije, Kurane i Talmude, a prigrlimo mitropolita Ričarda Dokinsa i arhimandrita Kristofera Hičensa, jasno je da se ni ovde ne radi o samoj religijskoj veri, niti o narajcanom odsustvu iste.
Ne, radi se jedino o ljudskom ponašanju usred pandemije.
Savremene ateiste obično čine i oni slojevi stanovništva koji su, u proseku, obrazovaniji, imućniji, urbaniji i sa više poverenja u nauku.
Samim tim i sa više poverenja u propisane epidemiološke mere – te ih se više i pridržavaju.
Ateisti su neretko i ljudi koji su komparativno manje uronjeni u srodničke i tradicionalne zajednice zasnovane na susretima licem u lice, za razliku od mnogih britanskih muslimana i Jevreja u toj statistici.
Sociolog Emil Dirkem je još u 19. veku objasnio zašto se evropski protestanti samoubijaju najviše, katolici srednje, a Jevreji najmanje – zbog karaktera njihovih društvenih zajednica, a ne njihovih religija.
Drugim rečima, nije ni ateizam taj koji nas štiti od kovida 19, isto kao što to nije ni teizam.
Štiti nas jedino to kako se ponašamo u društvu i zajednici.
Virus uopšte ne benda naše teologije, već jedino naše fiziologije i sociologije.
Smrt poglavara neke crkve nesumnjivo je potresan događaj, bar za pripadnike te crkve.
Ali u pitanju jeste i događaj koji bi morao da nas zamisli i mimo tradicionalnih okvira ili zona komfora u ovoj nekomfornoj krizi.
Poštovali njegovu svetost patrijarha Irineja ili njegovu svetost Vudija Alena, svetog Pavla ili svetog Pola Makartnija, biće da smo svi mi zajedno samo ljudi od krvi i mesa, i pod slepom i nezainteresovanom kontrolom zakona prirode.
Nema živih svetaca, i nema specijalno zaštićenih.
Jedino nas znanje, logika, nauka i tehnologija mogu spasiti u toj borbi sa jednim prirodnim mikroorganizmom.
Jer i naša su tela prirodne, a ne natprirodne tvari.
Dok, umesto bogova, živim svetom upravljaju naučni zakoni, materijalizam, determinizam i naturalizam.
Pred izazovom kovida 19, možda je krajnje vreme da se od pogleda u nebo okrenemo ka zemlji?
Jer od praha smo sačinjeni, i u taj prah se vraćamo?
Da li se bog onda radije otkriva u Svetom pismu ili u respiratoru za veštačko disanje?
U Mojsijevom gorućem žbunu ili u antipireticima koji snižavaju telesnu temperaturu?
Od bolesti i od zla izbavlja fizičko distanciranje, a ne metafizička molitva. Kao i mrska hemija: natrijum-stearat ili profani sapun, a ne alhemija svete vodice.
Supstance u budućim vakcinama, a ne transupstancijacije u svetoj pričesti.
Dođavola, veći uticaj na zdravlje ponekad ima mito od mitologije – sveti Džoni Voker na poklon, umesto svetog duha.
Ne spašava bog, već lekari i medicinske sestre.
Kao i vekovi akumuliranog i među ljudima prenošenog znanja po univerzitetima, udžbenicima i naučnim radovima.
Najzad, ukoliko konačno skapiramo da smo krajnje smrtna, a ne besmrtna bića, vodićemo i mnogo zdravije i mnogo srećnije živote na zemlji, umesto stalnog ciljanja na nebo.
Ako zagrobnog života nema, i ovaj život je onaj jedan jedini koji imamo, više ćemo brinuti o sebi, o svom zdravlju, i o svojim bližnjima.
I njegova svetost patrijarh srpski gospodin Irinej preminuo je kao – građanin Miroslav Gavrilović.
Bez raskalašne titule, odežde i kape, na infuziji, pod lekovima, ili na respiratoru.
Kao pacijent u modernoj bolnici, od posledica koronavirusa koji podjednako napada sve nas.
Dakle, preminuo je isto onako kao što umiremo i svi mi ostali, koji nismo ni svetosti, ni gospoda.
Smrt nas izjednačava i čini nas ravnopravnim i jednakim.
Smrt je demokratska.
Možda ima neke utehe u tome?
Poštovani gospodine Kišjuhas, može to bolje… Argumenti iz osnovne škole.
sjajan tekst !
Dobar ovaj Kišjuhas.
Kao sto ih dr Kesic nije uspeo izleciti poezijom, tako ih ni ti ne bi trebao leciti pozivanjem na logiku i razum, jer su klero-fasiti i drugi turbo (folk) pravoslavci na to uzasno alergicni, a onaj mali broj istinskih vernika i hriscana su nenametljivi i kriju svoju veru kao zmija noge.
Smatram da autor prenaglašava suprotnost fizike i metafizike, pa čak fizike i teologije, jer ne postoje fundamentalne prirodne nauke, bez temeljnih metafizičkih ideja i pretpostavki kao njihove armature. Zaista, kao što je i Tomas Kun u svom delu „Struktura naučnih revolucija“ uverljivo pokazao da nema prirodnih nauka i, uopšte, rada naučnika a da se oni ne odvijaju pod okriljem određene metafizičke paradigme. Uostalom i Teorija evolucije je par ekselans metafizički istraživački program. Na primer veliki Isak Njutn je branio koncepciju „apsolutmog“ prostora i vremena. On je smatrao da su apsolutni prostor i apsolutno vreme BOŽJI SENZORIJUM, preko kojih Bog ima odnos sa materijalnim svetom. Njutn je razmišljao o prostoru kao trodimenzionalnoj posudi u kojoj je Bog u času stvaranja smestio materijalni univerzum. Na suprot tome Lajbnic je smatrao da je prostor počeo postojati kada je Bog kreirao materijalni univerzum. Naravno, i sam Njutn je napisao ogroman broj teoloških rasprava i radova i sebe smatrao sem matematičarem i prirodnim filozofom, takođe i teologom. Danas bismo rekli da je čak bio mistik opsednut ezoterijskima alhemijskim i teološkim tekstovima cenzurisanim od zvanične crkve. Kreativne i interesantne ideje u nauci su nicale i iz zamršenih i suprotstavljenih teoloških koncepcija.
Autor je, takođe, nekritički preuzeo pojam razuma i racionalnosti iz Prosvetiteljstva kao nesputanog, neograničenog i svemoćnog razuma i njegove upotrebe. Postoje i drugi oprezniji tipovi racionalnosti, koji znaju za ograničenja razuma.
Neukusno je što ste iskoristili smrt tih ljudi kao argument za ateizam. Morate priznati da se ne razumete u ono protiv čega dižete glas. Nezrelo i brzopleto napisan tekst.
JG Haman(po Beli Hamvašu) kaže da od onoga ko tvrdi da Bog ne psotoji, gluplji je samo onaj ko tvrdi da Bog postoji. Kjerkegor, pak, veli, da Bog ne postoji, Bog je večan…Dok Spinoza pod Bogom podrazumeva, (navodim po sećanju) supstanciju koja se sastoji od beskonačno mnogo atributa od kojih svaki izražava svoju beskrajnu i neograničenu bitnost Laku noć i prijatno
Bravo Aleksej