Prolazeći tuda svuda i „strmopizdujući“ se u gradu, kako bi to Zoran Radmilović rekao, preko Gazele odozdo svakoga dana gledam u nekadašnju zgradu saveznog Mupa, bombardovanu u vreme intervencije Nato-a, zgradu iz koje raste drveće.

Na ulazu u tu ruševinu još uvek stoji grb Jugoslavije, one ujedinjene vatre, samo, tu pre neki dan, vidim kako je sa tog grba zvezda skinuta, i otpočeli su neki radovi na „iskopavanju“ grba, te je on okružen kanalima. Možda, ipak, neko hoće da sačuva ovaj grb, možda su rešili da ga sklone, „za buduće neko pokolenje“. Ili ga neko krade, ili je to prosto tako, kako već jeste, možda će biti privatizovan, a možda i uništen, zavisno od trenutne volje budućeg vlasnika.

Posle desetak godina od dana kada je zgrada bombardovana i kada su je nadletali Nato avioni, na zgradi je reklama „We Fly for Yours Smile“, za Dubai, za 325 evra.

Očigledno, može se leteti na različite načine, na kraju jednog režima i na desetogodišnjicu jedne tranzicije.

Što ne srušiše ni jedni ni drugi, kupiće jedni ili drugi. A možda i zajedno.

Što ne „očistiše“ vojno i paravojno, „očistiće“ transformacijom nekadašnjeg društvenog vlasništva u „procesu privatizacije“. Pa dobro, čemu je inače služila čitava stvar do instalaciji jednog novog poretka, ne onog koji se nazivao „novim svetskim poretkom“ iz svih ovdašnjih teorija zavera, već ovog našeg, autentičnog novog sveta i njegovoga jezika kojim se taj svet i formuliše i definiše. Tako da sve rasprave o tome čiji je Andrić književnik, a tek Njegoš, pa svi redom, vode do izbacivanja istih iz udžbenika i iz obrazovanja, koje se sada zove „edukacijom“, i vode do još jedne fantastične formulacije „lova je legla“.

Svaki put lepo vidim tu lovu koja leže. Leži lova.

U jednoj „priči“, jer nije teško zapaziti da svako ima neku „priču“. Moja priča, tvoja priča, naša zajednička priča, nema tu naše zajedničke priče, to jeste ili nije deo naše priče, pričam ti priču. Na čijem kraju je lova koja je legla ili nije legla.

„We Fly for Your Smile“.

„Kada lova legne“, samo „kada legne“.

Tako su se nekako pretvorile bombe u dolare, evri i dinare. Koji ležu ili ne ležu. To jeste, Zapad nas je uništavao, ali svaki zapadnjak koji će da iznajmi stan za evre ili dolare, dobar je zapadnjak. Onaj koji će da da, čija će lova da legne.Nije reč o novcu, reč je o odnosu prema njemu, i o kontekstu u kome „leži lova“.

Slušam pre neko veče razgovor između voditeljke i ministra Mlađana Dinkića.

On je presretan, jer će „svi da puknu“, ili tako nekako, „da zaćute“, a ona njemu „kada lova legne“. Povodom Fiata, nema „j“, nije Fijat, nego Fiat.

Pa se setih pesme „Moj Milane, jabuko sa grane, kad u vojsku pođeš, nemoj moju kapiju da prođeš, već ti meni maramicom mani, neka puknu svi naši dušmani“. Setih se predavanja Dubravke Stojanović o načinima na koje su partije formirane u Srbiji, tokom istorije, kako su razmnožavale naslove, iz kombinacija „Srpski“ i „Demokratski“, dodavale, oduzimale i kombinovale, što govori o „različitosti“ njihovih partijskih programa, o stavovima, politici, i konačno „pogledu na svet“. A posebno šta već sve ne sadrže partijske novine i bilteni. „Piši i to, onome, kaži mu.“

Setih se na kraju, a koga bi drugo, Branislava Nušića, srpskog pisca, čudesno, zaista, kako se on već svega setio. „Ja sam gospođa ministarka“.

Ne treba „lova da legne“ da bi bilo ko pukao, ili da bi zaćutao, već je to dobro zbog eto tog naroda, u čije se ime sve činilo i čini, „mi ćemo učiniti sve“, zbog Kragujevca, zbog proizvodnje, zbog „novih radnih mesta“.

Baš kao što poneko, već me je sramota i da pominjem ko, treba da bude priveden pravdi, a ne da bude „izručen“, da bi „lova legla“.

Zaista ne znam ko od građana ima nešto protiv da mu bude bolje, ali izgleda da je problem u tome što „boljitak građana“ služi da bi se „truciralo“ drugom centru moći, ili partiji, ili drugom „lideru“, ili međunarodnoj zajednici, ili, brate, komšijama, drugoj kafani, orkestru, kome sve već ne.

Tako da vam želim u dve hiljade i desetoj da možete da zaradite novac, jer je on ipak posledica nečega, da čuvate ljude koji vam u tome mogu pomoći, da ne razarate ono što imate, da ne nastojite da vam baš sad neko da sto evra, već da možete da ih zarađujete i u budućnosti, da ne otimate, da ne budete ni zli, a ni ponižavani, da možete da investirate, da ne morate da budete u prekršaju da biste imali, da ne morate da budete grubi, nasilni, da se „laktate“, da ne morate da oštetite drugog sebe radi, da sve opšte ne unosite kod sebe, da ne grabite, da ne paničite, da se ne izbezumljujete, ako je to ikako moguće.

Želim svima nama da nam lova stoji, a ne da leži, i svima nama želim nešto više solidarnosti. I jedan novi jezik, ni profan, ni imitatorski, ni arogantan, ni inferioran, već stvaralački.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari