Crkva i strujomer 1Foto: Predrag Mitić

Pratio sam u priličnoj meri ovo/ono usijavanje u vezi sa crnogorskim crkvenim zakonom i ne usuđujem se da kažem da mi je sve do kraja jasno.

Ali, zaključio sam sledeće – u svemu tome ima mnogo rukavaca i puteljaka kojim bi se moglo ploviti/ići do, naravno nekog mirnog raspleta. Ali, su se u svemu odabrali samo neki koji možda i nisu ili najvažniji ili najbolje shvaćeni.

I ne vode ka mirnoj luci raspleta, ali su dobri za zaoštravanja iz sasvim drugih, ako ne necrkvenih, ono sigurno ne verskih razloga.

I gledam one poruke koje govore da su bog i (viševekovna) vera iznad svakog zakona, pa će to rešiti stvar.

A sve mi se čini da je, uprkos mitovima o herojstvu i neuništivosti jedne hrabre nacije, iznad svega jedna druga zakonitost.

Ona o dugovekom i tinjajućem podaništvu u kolektivnomentalitetskim osobinama narodnim, ako to nije više biologistička nego socijalnopsihološka i antropološka kategorija.

I pritom ne mislim samo na evidentno podaništvo ovde sukobljenim dvema ili trima moćima. Nego na ukorenjenu naviku prihvatanja, pokoravanja svemu što dolazi „odozgo“ od neke vlasti ili sile, bez obzira ko ju je i kako promovisao, nametnuo ili ozakonio. U krajnjem, naviku plaćanja svega toga – u novcu, u čestitosti, u moralu, u razumu…

Tako sam se i setio – strujomera. Mi, neki MI koji u osnovi kao kolektivitet ne postojimo (a, bome, ni kao osvešćene individue!) osim u ovakvim i sličnim (možda i montirano) ekscesnim situacijama i kad se „kolektivno kurčimo“ povodom nekih pojedinačnih, dobro, i timskih sportskih pobeda, ti neki MI se bunimo kad nam „država otima“ pre ćemo reći „svetinje“ (ognjišta itsl.) nego imovinu (to je za sud).

A da nam ta „država“ u svakodnevlju može oduzimati i to stalno mnogo šta drugo. I ne samo država, već i paradržava, pa čak i privatne firme, a da nas o tome i ne obaveste.

Kad gradiš kuću i uvodiš struju, recimo, kupuješ strujomer koji, čim ti ga ugrade, automatski, bez ikakvih papira postaje vlasništvo elektrodistribucije.

Dok sam krčkao ovaj tekst, čuh da to važi i za podstanice, trafoe i ko zna šta još koje izgrade opštine i gradovi, a ne distribucija kojoj to posle pripadne.

Reše, zatreba im para, da ti povećaju taksu na „energetsku efikasnost“ i povećaju je, bez pitanja. Uvede se naplatak za spalionicu, a ti čuješ da se još raspravlja da li je ona potrebna, čista i ekonomski opravdana.

U nizu mesta plaća se iznošenje smeća po lokalnim odlukama, a da se uopšte ne iznosi.

Plaća se odluka, a ne iznošenje. Jedan grad je smislio da gradsko zemljište ne naplaćuje samo po zonama, već u istoj zoni isti kvadrat više plaća uspešnija i boljestojeća firma. Reket na bonitet! Vodovodu plaćamo svu vodu i onu koja se raspe (oko 60 odsto su gubici na lošoj mreži), plaćam dimničarske usluge, imam dimnjak, ali ne ložim… Kablovske mreže uvedu neku uslugu i naplate ti bez pitanja.

Mi, ti neki MI još uvek, većinom, kad vidimo bilo čiju dvodelnu/trodelnu uplatnicu doživljavamo je kao da je država (spahija) došla po – desetak. A on postao „tri/desetak“. Oduzimaju nam zdrav razum i savest, najveće svetinje!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari