Sprava za navijanje 1

Potpuno sam siguran da će za nekoliko hiljada godina postojati neko ko će, stojeći na nekakvom blatnjavom trgu, pričati svetini o današnjem vremenu kao o mitu, predanju, psini, poput Platona koji je u „Kritiji“ ispričao priču o Atlantidi iza Heraklovih stubova, odnosno Gibraltara i njenom postojanju, devet hiljada godina pre njegovog vremena.

Bojim se da ćemo biti potpuno izbrisani, bez mogućnosti reinstaliranja i da od nas neće ostati ni traga ni glasa.

Naposletku, nikakav trag o toj potonuloj civilizaciji nikada nije ni pronađen, tako da se čitava priča može svrstati u naučnu fantastiku, bajku koju se prepričava pre spavanja. Možda neće ni biti šteta da nestanemo ovakvi kakvi jesmo. Naravno da sebe smatrate dostojnim večnosti. Drugačije nisam ni očekivao.

Pitam se, kako smo izražavali svoje misli, zebnje, iskazivali radost ili neopisivu sreću, pre ovih mračnih vremena u kojima se sve više priča o slobodi, dok s druge strane, sve više nas vucara preteške bukagije. Kako smo postali oruđe u rukama sistema, korporacija, političkih partija i zarobljenici jednog čoveka? Ne sećam se da sam skoro video nešto, a da nije bilo vezano za ovog, kako-se-beše-zove i njegov stroj koja drobi sve što zagrize svojom krezavom razjapljenom vilicom?

Kako se izvući iz ovog globalnog zatvora koji je uspeo od svih nas da napravi robove, poslušnike, smrtno ozbiljne kreature, uvek u nekom grču, pognutih vratova, zagledane u svoja stopala, dok nam se po lobanjama motaju ko zna kakve misli? Naši pogledi su tupavi, prazni i završavaju se nekoliko santima od očiju. Da li smo sami krivi za to ili jednostavno, nismo imali nikakvu šansu protiv Nazgula, njihovih moćnih utvara koje nam dišu za vratom?

Za to vreme ejakuliramo svoje frustracije po društvenim mrežama i popunjavamo praznine u svojim životima, kompenzujući nenadoknadivo. Pitam se, da li sam potpuno izgubio smisao za humor i zašto jesam? Ne sećam se kada sam napisao ili izgovorio nešto što je nasmejalo ljude. Volim kada tu i tamo, uspem da otmem po koji osmeh od ljudi, to me nekako ispuni, učini srećnim ili je bar tako bilo nekada. Šta mi se desilo? Šta nam se desilo? Ko nam je ukrao osmeh? Ko nam je oteo život?

Naravno da je kriv onaj, kako-se-beše-zove ali ko još? Da li smo sami krivi zbog toga što smo dozvolili da izgubimo ono dete u sebi i svet posmatramo očima odraslih drkadžija, koji pre podne mrze sebe, a posle podne ceo svet?

Nekada davno, dok sam bio klinac i društvo zasmejavao do suza, nisam ni slutio da ću se baviti pripovedanjem, komedijom i pisanjem. Bio sam od onih koji ne zatvaraju usta i u svemu vide pogodan materijal za zezanje, ismevanje. To je bio moj odbrambeni mehanizam, način da skrenem pažnju na sebe ili borim protiv društvenih anomalija. Ništa nisam shvatao ozbiljno, pa ni samo postojanje, čak ni smrt. Sada je to već neka davna prošlost. Moji tekstovi su postali mračni i uz svaki bi trebalo da dele pakovanje žileta i lavor, eventualno konopac za veš. Kažu da je jako izdržljiv. Kakva ironija!? Baviti se komedijom, a biti u suštini pesimista koji svet vidi bez i jedne jedine boje?

Polako ali sigurno posao su mi oteli razni političari koji su svojim bitisanjem sve obezvredili i uništili. Njihova publika naviknuta je na njihove isprazne besede, kilometarske govore u kojima zapravo ne kažu ništa osim onoga što hrpa želi da čuje. Dok češu svoje mošnice, ljudi se smeju grohotom, pametnima, školovanima, vaspitanima. Živimo u svetu nakaza i Goluma. Ne pitajte me zašto u čitavom tekstu provlačim likove iz Gospodara prstenova! Zaista ne znam zbog čega nisam odabrao na primer Kjubrikovu Paklenu pomorandžu? Mislim da bi to bilo adekvatnije i primerenije današnjem vremenu, iako je sam film snimljen davne ’71. godine.

Postoji jedna fraza iz dijalekta istočnog Londona, koja glasi As queer as a clockwork orange. To se zapravo odnosi na sve ono što je bizarno iznutra, a izgleda jako lepo, privlačno i normalno spolja. Ovo sam „pozajmio“ od jednog lingviste čije ime nisam uspeo da iskopam. Antoni Bardžis, pisac romana, voleo je da se igra rečima i značenjima istih, tako da je u svom originalnom naslovu Clockwork Orange već od prve reči iz naslova otkrio značenje samog filma, odnosno knjige. Clockwork – mehanizam za navijanje, mehanizam sata, mehanički, veštački i Orange, ako izuzmemo bukvalan prevod i potražimo neko drugo značenje: Čovek – sprava za navijanje ili ukidanje slobodne volje. Ispiranje mozga. Trebalo je ovoga ranije da se setim.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari