Dajem sebi pravo i obavezu da opet pišem o CK (Crvenoj Kraljici), jer već četrnaestu godinu, kako pišem kolumne, tako se i CK u njima „objavljuje“. Kako svakog 20. juna stiže među svoje podanike između Povlena, Maljena i Zlatibora, podigne i staro i mlado, spoji ribok patike i gumene opanke, šajkače i natraške okrenute studentske kačkete, napravi produktne berze na seoskim raskrsnicama, zaposli proletere, đake, studente, Bosance i Rumune. Miris novca, makar na kratko, ujedini seljačku i urbanu Srbiju.


Računica je prosta i ovako kaže. Očekuje se rod od 50 hiljada tona maline (slično, kao i „sušne“ 2012. godine) i prosečna cena od najmanje 1,5 evra po kilogramu (170 dinara), odnosno direktan prihod malinarima od najmanje 75 miliona evra. Koje su to pare za siromašnu državu i ljude!? Kad se sve primi, preradi (što veći stepen prerade, pogotovo ako se isporučuje sveža u malim pakovanjima, to više para) i izveze, eto još 50-ak miliona.

Samo što se opet ponavljaju stare greške. Umesto da se sve rešava na relaciji malinari-hladnjačari, opet se CK „gura“ u politiku. Gde je uvek, samo gubila. Hajde da se samo setimo prošle godine. Citiram deo moje kolumne „čiji je Dragiša“ od 19. marta Leta Dvanaestog u listu „Blic“ (bio sam tada nekako usamljen, iako se svi po kuloarima pričali o „velikoj prevari“).

Objaviše mediji ovih prvih martovskih dana vest koja nas je sve, a pogotovu „seljačku“ Srbiju, zarobljenu snegom i ledom, ohrabrila i obradovala. Usred opšteg lamentiranja da je stranci neće i da se „rolend“ (to je ono kad je svaki plod maline poseban, a ne slepljen ili samleven) plaća „bednih“ evro i 10 centi i da hladnjačari proizvođačima nisu isplatili ni onih davno obećanih 10 dinara po kilogramu za rod iz 2011. godine, pojavi se malinar Dragiša (Terzić – predsednik Unije malinara) i sa nekim biznismenom iz Austrije potpisa ugovor na 50.000 tona (skoro ceo srpski rod iz 2012), vredan preko 100 miliona evra. Gde bi proizvođači imali garantovanu cenu od 1,21 evro ili savršenih 130 dinara (možda i znatno više ako dinar bude dalje slabio). E, sad se tu pojaviše sumnje. Zar da Dragiša pobedi ovoliku silu izvoznika, hladnjačara i državnih čimbenika? Svi se žale i kukaju, Dragiša trijumfovao. Elem, ovde je sve jasno. Ili državnu grešku treba hitno popraviti i Dragiši dodeliti najveći orden u hijerarhiji naših odličja i kandidovati ga za premijera ili ministra (ako na prečac može da izbavi crvenu kraljicu, ko zna šta bi još mogao), ili opet sa nivoa države, zadružnog saveta, udruženja hladnjačara, privredne komore… sve demantovati i jasno reći da je sve ovo „politički trik i obmana“.

Koji je, by the way, urodio plodom. Ispunio svrhu. Istina, Austrijanac je nestao, ali je Dragiša pobedio u svom Arilju. I postao predsednik skupštine. Plaćeni, naravno. (čujem da je negde skoro smenjen. Što ne menja na stvari. Dragiša je pokazao kako se „pobeđuje“).

Da se na greškama (čak i prethodnim, tragikomičnim) u Srbiji ne uči, pokazuju zadnji događaji. CK opet predmet „gole politike“. Malinari bili kod resornog ministra i „glavnog“. I preneli svoje „želje i pozdrave“. Dvesto pedeset dinara po kilu. Eventualno, 230. I ni paru manje. Hladnjačari odmah traže da i njih primi „glavni“(naravno, njemu su malo važniji ovi prvi, jer ih je više, dok su ovi drugi, em malobrojniji, em bogatiji i time potencijalno „sumnjivi“). Oni tvrde da je realna cena maksimalno 1,3 evra, u Poljskoj čiji se rod procenjuje na 130 hiljada tona otkupna cena je od 0,7 do 1 evro, zbog „političkih“ pritisaka na cene i mešanja države, desetak velikih hladnjača je u velikim ekonomskim problemima (Libertas Šabac, Frigogrand Belanovica, JPL Specijal Kosjerić, Vulić Vulić Varvarin, Mondi Srbija Kraljevo, Atle Beograd i druge).

Umesto da sede samo oni i da se dogovore. O pravednoj i objektivnoj raspodeli „kolača“ koji realno mogu da naplate na svetskom tržištu. Ako mogu. Ako ne mogu, tržište će reći svoje. Kao i uvek do sada. Uključujući i da neko nekoga prevari i „načepi“. U prvim danima berbe, dok se cena ne stabilizuje i „uproseči“.

A država (vlast) treba da se „meša“ u dve stvari (to govorim već godinama, ali niko ne sluša). Da objavi, na bazi objektivnih analiza (na primer u „Politici“ od 12. juna ove godine, jedan od vodećih stručnjaka za malinu tvrdi da prosečna cena koštanja naše maline iznosi jedan evro za kilogram) objavi kolika je realna cena koštanja srpske maline (materijal, usluge, radna snaga) i kolika je prosečna cena na svetkom tržištu za pojedine tipove maline (original, rolend, griz).

U ostalo, pogotovo u odnose na tržištu, između malinara i hladnjačara, nikako da se ne meša. Para nema da pomogne, a da bude tutor nije kadra. Da jeste, svi bi odavno bili SS(Sovjetski savez).

Autor je ekonomski analitičar

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari