U minulom kolu vaterpolo Regionalne lige ekipa Partizana je kao domaćin savladala dubrovački Jug rezultatom 16:14. Neko će se zapitati šta je tu posebno zanimljivo s obzirom da je Srbija poznata kao vaterpolo nacija.

Nakon raspada druge Jugoslavije Bečej, Partizan i Crvene zvezda osvajali su titulu prvaka Evrope a kragujevački Radnički je igrao „fajnal-for“.

Međutim, ako se zna da je Jug zvanični prvak Evrope, koji je u prošloj sezoni osvojio svih pet klupskih takmičenja te da je u ovom trenutku uz italijanski Pro Reko najkvalitetniji tim na Starom kontinentu, dok za Partizan igraju golobradi mladići čiji je prosek godina 19,5, jasno se može sagledati da su „crno-beli“ načinili senzacionalan podvig nanevši tek prvi poraz Dubrovčanima u ligi i ukupno drugi u sezoni (pobedio ih je i Pro Reko u Ligi šampiona). Partizan se permanentno suočava sa problemom, sa kojim su suočeni i „večiti rival“ Crvena zvezda kao i Radnički i Bečej da zbog nedovoljno finansijskih sredstava gotovo svake nove sezone ponovo pravi tim iz redova juniora. U ovoj sezoni se situacija još drastičnije pogoršala. Naime, posle prvog dela sezone u kojoj je mladi tim Partizana došao do trećeg mesta Regionalne lige, pobeđujući čak i favorite, usledilo je to da „crno-beli“ nisu imali dovoljno novca da zagrevaju bazen na Banjici u kome igraju svoje mečeve. Zbog toga nisu mogli da treniraju, što se odrazilo na formu te su sve doskoro gubili mečeve i od onih koji ih nikada nisu pobedili (novosadska Vojvodina). Uz pomoć donacija vernih navijača i prijatelja kluba u međuvremenu je nabavljen mazut za zagrevanje bazena, što je uslovilo bolje igre i pobedu nad Jugom.

Postavlja se pitanje zašto nadležni dozvoljavaju agoniju kako Partizana tako i drugih srpskih vaterpolo klubova? Malo je segmenata od ekonomije do sporta u kojima se Srbija može pohvaliti uspehom a jedan od njih je svakako vaterpolo. U redu je što nadležni izdvajaju određena novčana sredstva za reprezentaciju ali su isto tako dužni da maksimalno pomažu i klubove koji brane boje Srbije u Regionalnoj ligi i evropskim takmičenjima. Neki će reći da se to rešava privatizacijom a ne intervencijom države. Praksa pokazuje da cilj privatizacije nije unapređenje sporta već sticanje dobiti, a privatno vlasništvo automatski ne garantuje da će rezultat biti postignut. Osim toga, vaterpolo po komercijalnom uspehu ne može da se meri sa fudbalom i košarkom pa je zainteresovanost privatnog kapitala za ulaganje minimalna jer nema profita. Na kraju, postavlja se pitanje da li je važnije da u sportu investitor „uzme kintu“ ili da se mladim ljudima ponudi prilika da postignu uspeh i sklone sa ulica od pogubnog uticaja kriminala? Stoga, ne samo grad i država već i celokupna javnost u Srbiji mora da shvati da je vaterpolo redak dragulj kojim raspolažemo a da ga nažalost vrlo lako nebrigom možemo izgubiti zbog nedostatka novca.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari