A behar... 1

Jeste gadna pandemija, jeste nalet gadnog virusa, gadnijeg možda jer još uvijek o njemu, njegovoj prirodi, djelovanju na ljudski organizam, njegovim mutacijama, njegovim itd. posljedicama niko ništa pouzdano ne zna.

Pa je onda jasno jedino da niko ne zna pouzdano kako protiv te što kažu pošasti, čime i sa koliko izgleda na uspjeh.

Ni kratkoročno ni dugoročno.

Svejedno, navalila je sa svih strana, iz velikih do najmanjih farmakoloških i farmaceutskih krugova, proizvodnja i prodaja bez rasprodaje, različitih oružja, koja se nude kao rješenje i spas, iako ni o tim oružjima, kao ni o neprijatelju niko ništa ne zna.

Ni o kratkoročnim ni o dugoročnim posljedicama. Jedino što je izgleda sasvim jasno neznanje je.

Koje kao i pandemija sve gadnije djeluje, posebice prodiranjem u najšire slojeve radnih ljudi i građana.

A rečene prve vijesti jednako rečenih informativnih programa šire još opasniju jednu pošast – strah.

U kojeg su, kako to navodno zna reći narod, velike oči. Kao i potpuni zbunjitis, u koji se onda može svašta udjenuti, kakva god i kolika god da mu je ušica.

I može se prodati sve i svašta.

Može se primjerice dobro unovčiti humanizam, o renesansi nema ni govora. Mogu se tako dijeliti oružja – vakcine, u manjim ili većim, ne prevelikih količinama.

Mogu istovremeno djeljitelji biti i humanisti i populisti, mogu biti dobrotvori i demagozi, mogu reakcije pučanstva biti aplauzi i pljuvačina, pa i sve drugo između te dvije krajnosti.

Posebice je zanimljiva igra, ples uz glazbu ili bez nje, kojekakvih vlastodržaca.

Kojima se živo jebe za pučanstvo, osim kad je mogućnost marketinškog djelovanja i nasjedanja na tu pokvarenu izmišljotinu neprejebiva.

U svemu se istovremeno mogu pojaviti, uzmimo na primjer i Mlađahni i Bisera Turković.

Oboje ih se dobro sjećam, a i zlopamtim, još od prvih im angažmana, genseka i poslanstvenice u Zagrebu.

Ali ne zaslužuju trenutačno više pažnje.

Biće vakta.

Elem, na sve i u sve prethodno nakelje se i krizni štabovi.

Sastavljeni od struke i u prvi plan izbačenih političara trećepozivaca i njihovih prikrpa.

U čijim se odnosima, doduše teško, ali ipak mogu razlučiti različite taktike djelovanja, često, ali samo naizgled, fingiranim slaganjima i neslaganjima.

Igara dobrih i loših policajaca.

Kao u najnovijoj, odlučnoj i zaoštrenoj raspravi o novim mjerama protiv neposlušnog pučanstva.

Koje ne zna kud udara, koje je nakon evo godine, u polusvjesnom stanju.

Dok paralelno teku mnogo opasnije igre i prijetnje po sigurnost pa i ovakvog kakvo je preživljavanja.

I dok izabrani, uveliko privilegirani, za koje nikakva pravila ni mjere ne važe, može im se, uživaju.

Za promjenu bi, neka bude i za utjehu vijesti informativnih programa mogle umjesto kovidom 19, ili nedaj Bože pripremama razrječenja ko će ga kome, počinjati pričom o beharanju šljiva, trešanja, bajama i ostalog ranog procvjetavanja, jedine ljepote koja se još može očekivati u blatu kojim se gazi.