Ne mogu se nešto sjetiti kako i kojom prilikom smo se upoznali, pamtim jedino da je bila 1994.
On se već debelo bio udomaćio među Šarčevićima i Milosavljevićima, još onomad, kad je zajedno sa suprugom LJiljom živio u Zenici, gdje je i radio.
Kasnije su prešli u Beograd.
Tu je nastavio uz onu jednom geodeta, uvijek geodeta.
Ali je, kad je došao vakat za penziju, čekajući dugo na kojekakva međunarodna rješenja, dok je kao i obično razne administracije bolilo ima li od čega živjeti, radio i kao noćni čuvar u nekom, mislim cipelarskom dućanu.
Kako god, iz njega je, iz svakog mu damara, iz svakog mu grama mase gabarita, izbijala dobrota, osjetljivost, koliko god je bila, makar u pokušaju, prikrivena frkom i galamom.
Od trenutka upoznavanja, nekako smo, možda ipak ima neka veza sa krajem iz kojeg smo, on ko biva Bosanac, ja iz Mostara, ali sam ga bio ubijedio da je porijeklom negdje iz Stoca, jer su tamo domicilni LJubovići, bili kao da se znamo oduvijek.
I emotivno prijateljski povezani.
A i znali smo i govorili isti jezik.
U svakom pogledu.
Od doslovnog do svjetonazorskog.
Desilo se, dakle, takve neke okolnosti, da sam i ja nekako, ulazeći u drugu avanturu takozvane ozbiljne veze, ušao u isti familijarni krug.
Ako ću sad i ponavljati nešto što sam već pominjao, neka.
Među ostalim, krenule su i fešte za razne vjerske praznike, u kojima smo narafski učestvovali, kao dvojica pravih komunista.
Na valovima Druge i kvarat internacionale.
Praznici, što je valjda razumljivo, svi pravoslavni.
Onda sam jednom prilikom, nakon već pristojnog broja godina, možda je bio Božić, onaj Julijanov, s neba pa u rebra, krenuo sa dobro Atife, jesu li tebi dokundisale ove pravoslavne fešte, je li vrijeme da i mi uvedemo nešto.
Zna li LJilja praviti baklavu.
Zna.
Meni je, glede Božića, pao na pamet Kurban bajram, ako ne ista onda dobro slična slava.
Pa rekoh hajde da i mi uvedemo Bajrame.
Kaže hajde, ali ti javljaj kad su, ja nemam pojma.
Dogovoreno.
O prvih nekoliko i Kurban i Ramazanskih obavještavalo me je mlađe mi dijete, koje sve te neke svetkovine zna.
A onda bih i ja ukucavao u ovu spravu i izgoogleavao datume.
Slavilo se ozbiljno, kao i sve drugo, uz dobru klopu i piće.
Na jelovniku je obavezno bila bamija, iz koje sam ja krao samo meso.
Pri takvoj jednoj krađi, napokon je i Atifu proradilo u glavi, kaže dobro Latine, ti mene zajeba.
Kako, rekoh.
Pa ja uvedoh Bajrame, a ti ništa.
Jebi ga, nađe me, hajde dobro, uvodim Svetog Ivana, jedinog živog sveca, 27.12.
Jer mi je svaka k’o evangelije.
Složio se sa hajde bar nešto.
Iako je prokužio zajeb sa mojim rođendanom.
Ali svetac je svetac, pa i kad je slučajni imendan.
Između tih svetaca i drugih slava i proslava, lijepo je i veselo bilo svrnuti, ne samo do Atifa, ali sad je on na čudnom tapetu, i viknuti, hajde, ima li nešto za klopu da ne bacate.
Zapravo je svaki susret s njim bila slava i proslava, ili kao bismo nas dvojica to prevodili, dobra zajebancija.
Sve do nedavno, koje nedavno ne mogu nikako prihvatiti, a ne vjerujem da ću ikada.
Ovih dana Atif je, taj jebeni kovid šta li, uz asistenciju pogubljenih zdravstvenika, preselio na Ahiret, đe će drugo već direktno u DŽenet.
Jer gdje bi drugo Čovjek kojem je ime Atif.
Ko god da mu je dao ime, znao ili ne znao, pogodio je.
A ime je milostivi, milosrdni, obzirni, dobra srca.
Rahmet ti duši, moj Atife.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
