Naravno, morao sam se vratiti u ove krajeve. Mislim , nisam morao ali eto jesam morao. Tek zbogradi nešto vrlo malo razloga. Usput sam, kako je planirano, svratio na bajramski doručak, kod Nuskovih u Sarajevo. I za Makedonca potjerao nekoliko komada baklave i ružica. Koje dotični nije ni vidjeo. Kasno se javio, pa je po onoj nije kome je namijenjeno već kome je suđeno, mlađahni Džidić to sve lijepo spržio.
Neplanirano, ali pretpostavljeno i kako je to običaj suprotno nadanju, rebnulo me je sa pedeset maraka, jer je radar rekao da sam malo pretjerao. Žureći na ranije pomenuti bajramski ručak. U Zdravoj vodi, malo prije Jablanice, svratih da kupim malo jagnjetine friško sa ražnja, naletih na autobus iz Sarajeva za Split. Riad i Ismir vratiše me nazad na parking. „Šta ić’, popiz nešto pa ić’“. Na kraju, i namijenjeno i suđeno stigoh u ove krajeve.
Dok sam, kako god, uživao tokom vožnje, skontah da je vrijeme da se malo okrenem sebi. Odlučih da napokon popustim pritiscima svog kičmologa, uzmem treći put u svom vijeku bolovanje, pripremim se i zaprašim na neko vrijeme u nemocnicu. Da odgodim „klanje“ koliko mogu, a i dok je lijepo vrijeme da produžim odmor u bašti restorana Ortopedije na Banjici.
Što kažu, nisam se ni raspakovao, zveknuše me zaostale i trenutačne informacije, na koje sam u Mostaru i Gradcu bio potpuno zaboravio. Mada sam i tamo, i namijenjeno i suđeno, predizbornim „bilborzima“ povremeno bio udaran u glavu. Kao i Mikijevim (Miralem Kolečić) odgovorom, sam sam kriv jer sam pitao, da je zadnji šuft od Ilije Filipovića, nekad pravovjerne komunjare, službenika u Omladini i Socsavezu, trenutačno, kao Čovićev (onaj što je bio kod Tadića) kadar zamjenik predsjedavajućeg u Vijeću naroda BiHovske skupštine. Otvori se zemljo. Ali dobro. Dakle, među mnogim, vijestima, stiže i napomena da je šesnaestog početak postupka „za rehabilitaciju Dragoljuba Draže Mihailovića, komadanta Jugoslovenske vojske u otadžbini tokom Drugog svetskog rata, koji je streljan 17. jula 1946. godine odlukom Vojnog suda, … (a) pred Višim sudom u Beogradu.“.
Ohrabren stručnim objašnjenjima i obrazloženjima stručnjaka a izvan njihove struke, uzmimo na primjer Koste Čavoškog ili mlađahnog Slobodana Markovića, upišah se od radosti. Što je napokon došao trenutak da se kaže o čemu se tu zapravo radilo. Da su oni filmovi npr. Neretva i Sutjeska čist plod nečije mašte, da se to zapravo nikada nije ni dogodilo, da je tačan naziv vojske kojom je Draža komandovao, da nije tačno da je i likovno uobličavao prostor Velike Srbije, da je tačno da je kao veliki Jugoslaven stao na čelo svih tadašnjih naprednih južnoslavenskih građanskih struktura, da se već tada, kao neki ovdašnji šezdesetosmaši u svoje vreme, borio za ono što se danas ima na ovim prostorima, da nije tačno da su njegovi osiguravali prugu Nijemcima na putu iz Grčke za njihov račun, već da bi ih se što prije na elegantan način riješio, da je po automatizmu, samom namjerom otpora okupatoru svrstao sebe i svoje među antifašiste itt. Itt. Da mu je sve bilo namijenjeno 46. a ne suđeno i bez poštenog suđenja.
Upita me nevezano jedan vozač taksija, da li mi se čini da se ova zemlja raspada. Da li mogu i jare i pare. Jok, zajebava vas raja. Mogu. Kolju se gudini.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
