Bile su to „karavele“ zadarskog Autotransporta. Dva su razloga pobijedila sve ostale, koji su možda navijali za nekog drugog prevoznika, drumskog ili željezničkog. Zadarske „karavela“ imale su stjuardese, prijalo mi je to društvo, posebice njihova briga oko ušuškavanja dekom zimi. Drugi razlog bio je dolazak u Mostar ujutro oko četiri. U ta doba bilo je najljepše prošetati od autobusne na Carini, do kuće od Rondoa malo prema Balinovcu. Za razliku od Ive, Meša bi ziher dolazio u ta doba i zapisao kako je ono što u Mostaru prvo čovjeka ošamuti miris.

Čak i zimi, mirisao je svojim bašćama i drvoredima. A slavenski nazivi mjeseci, ako ih baš proberem, travanj, svibanj, lipanj … rujan, listopad … kao da su u njemu i prema njemu bili smišljeni i zapisani. Nekoliko godina tako sam putovao i dolazio. A onda je, ili sam ja tek tad počeo primjećivati, počela raditi čudna pamet – poravni teren. Prvo čega se sjećam, bile su četiri posjećene lipe, na kraju jednog od zelenih mirisnih tunela. Stigao sam samo viknuti pa pička vam lijepa materina. O tome nisam nikad ni s kim progovorio. A onda je, za nekog narednog dolaska, uslijedio još veći šok.

Neću preko Carinskog, već preko Musale i Titovog mosta prema Gimnaziji i materijalu za najljepšu priču, kružnom toku, kojeg smo tako i nazivali – Rondou. Kod gimnazije je nekad bila rampa, tuda je prolazila uskotračna štreka, ispod koje se prolazilo kroz od najljepšeg bijelog kamena izrađen prolaz. Puk’o prazan prostor, nigdje još ničeg na očišćenom terenu, ali nigdje ni kamenog prolaza. Neka je pamet tu ljepotu zatrpala i zapečatila asfaltom. Mogao sam samo sjesti na zidić ispred Gimnazije i kriknuti – JEBEM VAM, SVE VAM JEBEM, JEBEM VAM VAZDA MAJKU… Ni o tome nisam više ni jedne prozborio.

Onda su pomalo, jedna po jedna, počele nestajati bašće, nestajati mjesta na kojima se moglo „uvaliti“ u kajsije, ravnali su se tereni i pretvarali u beton-asfalt-beton-asfalt… Kasnije je nestala i Musala. I uz nju park. O tome sam pronašao mnogo bolje nego što bih ja: „Ekrem Moca Dizdar: OPROŠTAJ NA MUSALI (odlomak; „BEHAR“ br. 5, juni 1992. godine) … Početkom sedamdesetih godina XX vijeka, sinovi dojučerašnjih mostarskih muktara, kojima su opora načela socijalizma dopuštala nastambu i posao u Mostaru i koji su, svim silama, nastojali zbaciti sa sebe seljačku odoru, izazivajući uvijek podsmijeh, rustikalni reformisti, nasljednici Mujage Komadine u Skupštini grada (zbog kojih se ovaj, zasigurno, okretao u grobu), bigajri-hak, počeše da uređuju i sređuju grad na svoj način.

Genezom ne osjećajući ljepotu, s manirima vječnih bilmeza, nasuli su, ispred portala Muzičke škole, prostranu Musalu i napravili od nje prolaznu uličetinu, bezličnu i bez krajobraza. Sa osjetnom mržnjom prema nekim svojim jažvama i barama iz djetinjstva i pritajenom osvetom gorju i svim pokošenim i nekošenim livadama, bestijalno su uništili najljepši mostarski park, zatrpavajući bazen i sjekući rastinje, porušivši kamenu ogradu i zidani javni klozet uz nju. Oduzeli su bulbulu pjesmu, a građanima ostavili prazninu i melanholiju.

Brončane biste narodnih heroja su brže-bolje sklonjene negdje u potkrovlju gradske skupštine, a postamenti su porušeni i vješto zatrpani, kao da nikad nisu postojali. Mostarci su nijemo i s nevjericom posmatrali kako novi graditelji – kojima su nekad, velikodušno, otvorili malte grada – prave od gradskih četvrti bokluke, koje samo njima pašu. Bili su to karijeristi seljačkogradske treće i četvrte generacije (kvazi)komunista (kako je to primjetio dobri Crnogorac Jevrem Brković); oni su već tada, svojim ponašanjem, otvarali put prema najvećoj mržnji koja će ikada zahvatiti duše ovog naroda. Bili su vjesnici strašnog ahir-zemana, dok je Mostar spavao, uljuljkan bonlukom, uvjeren da će ga mimoići kuga šovinizma i pošast Apokalipse…“.