Pozdravljamo i ovom prilikom

Što na ulicama, što u autobusima, što u ugostiteljskim objektima, što itd. Kad je kupio bicikl, kako bi izbjegao prevoz autobusima, malo mi je laknulo. A kad mi je javio da se zaputio u ove krajeve, jer mu je prpa raditi po kafićima i restoranima, odahnuh. Ne sporim nikome pravo borbe za odgovarajuća mu prava i interese, posebice na osvajanje slobode. Ne sporim čak ni pravo na organiziranu oružanu pobunu, ako drugog izlaza nema. Ali pravo na terorizam i takve akcije u pokretnim i nepokretnim civilnim prostorima, ne osporiti ne mogu nikako. I da se mlađahnom šta dogodilo za kakvog bombaškog napada, nema te sile koja bi me spriječila da redom kokam, pojedinačno ili grupno, svakog Palestinca na kojeg naiđem. Bez obzira na političku i drugu pripadnost, ili na krivicu ili odgovornost. Ali ja sam jedinka, u ovakvoj pretpostavljenoj situaciji sastavljena isključivo od emocija, nisam dakle nikakva organizovana ljudska zajednica, sa utvrđenim i na međunarodnom planu podržanim i prihvaćenim pravilima igre, navodno naslonjenim prije svega na racio. U skladu sa svim pozitivnim poveljskim i zakonskim propisima udruženih nacija. Moje ponašanje niko ne bi pozdravio, ni europski lideri istih takvih zemalja, ni Savjet sigurnosti UN, čak ni, makar ne javno, ni kakav u sličnoj situaciji roditelj. Ma ne bi ni Sopranovi. Hapsilo bi me i sudilo mi za zločin nad svim i svakim i svačim. Što je sasvim uredu.

E sad, pozdravljati mogu samo odabrani, a one koje valja pozdraviti za sve učinjeno što je neizostavno pozdravljivo. Uzmimo na primjer pozdravljanje zvaničnog ubistva Osame bin Ladena, metak pored oka, metak u grudi. Ili nezvanično možda vađenja iz zamrzivača. Koji je, ako je, Osama, nema veze što nije bio naoružan, specijalcima Fokama pružao otpor hapšenju i privođenju pred lice pravde, a po komandnoj odgovornosti za razne akcije, posebice za onu jedanaestog rujna, u Njujorku. Jer nije bilo njegovo, a nije bio ni način, da baš on i baš tako prebija sa Amerima neke njihove, interne, nesređene račune. To prosto nije pozdravljivo. Već je kažnjivo. Uz islamsko bacanje u more. Pravo na pozdravljivost glede određenih akcija ekskluzivno je pravo NATO snaga, sa Amerima i Europljanima na čelu, kao i nekih drugih amerskih i europskih specijaliziranih jedinica. Zato je ovo pozdravljanje ubistva za svaki pozdrav. Pogotovo što ono u sebi zapravo sadrži sva druga sadanja, jučeranja i sutranja takva pozdravljanja. Uzmimo na primjer samo ovo pozdravljivo u posljednje vrijeme. Ubijanje tiranije i demokratizacija u Tunisu, Egiptu, Libiji, Siriji, Jemenu… Da se ne prisjećamo i podsjećamo recimo onog mosta i na mostu voza i u vozu civila devedeset devete. Ili recimo Televizije, nije tu Milanović pozdravljiv, on je samo idiot, a nije ni lično gađao raketama civilni objekat i u njemu civile, u borbi protiv diktature a za demokratiju i ljudska prava. Zato eto i ovom prilikom…