Samo kažem 1

Tamo negdje do 1969, moja rodbina slavila je sve što se dalo slaviti.

Nije bilo tog praznika, od posjeta prijatelja ili prijateljima, preko rođendanskih, raznih privatnih obljetnica, državnih praznika do religijskih.

Koliko god je svaki pripadao nekom, ili nekima, naravno uz zajedničke, svi smo slavili.

Takav nam bio sastav, a Boga mi i struktura.

Ako ne isto, onda skoro pa takvo bilo je i kad je riječ o društvima mi, prijateljima posebice.

Tek ću kasnije, nakon oslobođenja od okupatorskog komunizma i tiranije, a pobjede demokratije saznati da se sve baš i nije smjelo slaviti.

Religijski baš ono baš.

I dobro je da nisam to tad kad se slavilo znao, ko zna, možda bi pola slavlja otišlo u helać.

Neka sreća, šta li.

Religijske slave i proslave ostale su mi u sjećanju kao lijepe porodične.

Na koje niko nije bio pozivan, ali na koje bi svejedno drugi i/ili treće dan svraćali prijatelji i komšije, sastava sačuvaj Bože.

Tek će demokratija kasnije to malo obogatiti, pa danas, bar na ovim prostorima, svaki građanin ima po bar tri slave.

Kućnu, mjesne zajednice, firme u kojoj radi, ako je u nekoj od partija i partijsku, gradsku…

U nekim krajevima i Iftari se i kući, ali i masovno na trgovima ili u pješačkim zonama…

Možda ima još koja i eto ih i više od tri.

Što ti je sloboda.

Ali neka.

Među svim slavama i proslavama, značajno mjesto zauzimao je i doček Nove kalendarske godine.

Što se dan danji uglavnom nije mijenjalo.

Meni se to nekako podijelilo skoro na pola ovih nabranih godina.

Prvom polovinom, svojta mi i ja, feštali smo za sve nove godine.

Gregorijanovu, Julijanovu, kad ono pada kineska, konobarsku, ima još neka. Ali tako nam je bilo skoro svaki dan.

Nakon prve polovine debelo sam se zapitao šta ja to čekam, a onda kao proslavljam.

I već drugi, ovisno od mamurluka možda treći dan, nastavi se sve isto dalje, uz nanovo premještanje datuma.

Do isteka nove duzine mjeseci.

I tad sam naprasno završio i sa dočecima i sa slavljima.

Sačekam ja tu ponoć, sačekam kao i svaki drugi dan i dva ili tri sata nakon, zaželim najbližima svako dobro i na spavanje.

Samo sam jednom prekršio novi običaj, ono kad bi doček novog milenijuma.

Ne bih znao objasniti zašto.

Posebice jer se već nakon par dana počela vrtiti ona glupost od zar u 21. vijeku.

Koja se evo još vrti, a niko ne zna šta bi to moglo značiti.

Jednom neko reče – kako smo feštali čekajući ’92. I baš smo je dočekali…

Jedino je moj Miralem bio u pravu – doček Nove godine je priredba na kojoj piju amateri.

E, evo nas u pripremama za doček 21. ovovjekovne godine.

Pandemija kovida-19, ljudi masovno oboljevaju, umiru, čačka se nešto po nekim vakcinama, pipkavo, nesigurno, upozorenja glede masovnih okupljanja, fizičkih rastojanja, maski, pranja ruku, manipulira se pošasću u sve moguće svrhe, mase siromaše, političari se sve grčevitije drže za rukohvate fotelja, crkve gledaju kako ipak napuniti bogomolje za Božić istog dana u razmaku od četrnaest, uz k’o biva ne dolazite, vrte se ogromne pare bez ikakve kontrole, prodaje se magla, strah uz optimizam, svašta se još događa.

Uz sav jad ipak se već nude razni aranžmani za doček, privatni i oni drugi o kojima se mnogo ne priča, sve ide po crti jebi ga, moglo bi se i ovom prilikom nešto ušićariti.

Pa ko preživi – preživi. Sve nekako podsjeća na one pripreme i za moguću feštu dočeka ’92.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.