Treći travnati

Pomalo mi splašnjava averzija prema izmišljotinama, kakve su primjerice nada ili očekivanje, može i u množini.

Šta će od svega drugog, red ovog – red onog biti manje mi je važno.

Sve karte polažem na, glede mog ukusa, apsolutno nedostižnu Vasinu tortu.

Pođeđe joj tepam, pa kažem Hasinu.

Ostalo mi još od zajebancija sa jednim od najboljih ljudi koje upoznah, rahmetli Atifa LJubovića.

Elem, već decenijama ista je priča.

Slano može šta god hoće, mogu i samo buređici, ali bez Vase ništa.

Nekad, a to je baš davno, ono kad je još sam Svevišnji hodao Zemljom, bio je to vrhunski umjetnički produkt majke mi Koviljke.

Pa i nekoliko godina nakon NJegovog odlaska.

Sve dok i Ona nije otišla.

Mislim da je nekoliko puta polazilo za rukom i ocu mi Venislavu.

Ali višedecenijsko školovanje izrodilo je pravog majstora, sestru mi.

I ne samo za treći dan aprila, već često i prema željama apetitlija.

A da nas ima, ima nas.

Ove godine se, osim što je posebnost datuma u sestrinom mi rođendanu, sklopilo i jubilarnih 30 godina od zadnjeg uživanja i oblizivanja i zere šauma sa usta u Mostaru.

Da je bila neka druga torta vjerovatno bi mi prisjela na putu prema kući.

Taman smo se zaustavili prozboriti koju sa Štucinima starijim u Rudarskoj, kad se sve zatreslo, nejasno nam udaljenom eksplozijom.

Toliko jakom da sam pomislio da je opet neko ubacio eksploziv u kafić preko puta zgrade mi, od Štucina udaljene dvjesto-tristo metara.

A nije.

Već ona cisterna kod Sjevernog, koja je neformalno, nije Mostar Sarajevo, označila početak rata.

Nekoliko poginulih i mnogo ranjenih, rasječenih staklima, kojih su komadi padali od svakud.

Trka do Transfuzije, Pilipović među prvima, ja među drugima, da nak iz krvi proberu dijelove za pripadnike svih etniciteta.

Kako ne bi došlo do trovanja tuđom krvlju.

Kasnije je bilo kasnije, Onaj se nije više nikad vratio, ne da bi malo prohodao, već ni okom da bi zraknuo.

Nije mu u opisu radnog mjesta.

Koje su već pripremljeno popunili kojekakvi samoproglašeni predstavnici mu i poštari.

Koji evo do dana danjeg ne prestaju hodati.

Uz mali defekt u glavi, nedostatak svijesti o onom da „sve što se rodi, naravno je da i mre…“

I tako, opet će treci april, rođendan, Vasa, uz obilježavanje tridesetogodišnjeg jubileja.

Komotno mogu, da utvrdim, i samo buređici, koliko god znam da ili neće, ili neće samo.

Možda bude i japraka.

Možda i ćerviša.

Ko zna mojoj sestri šta sve može naumpasti…

Ima ovog trećeg još neki događaj, o kome svi pričaju kao da je ne znam šta.

U kondiciji u kakvoj sam, kompletno dobar, uz neke dijelove koji polako zglajzavaju, neke koje bi trebalo i zamijeniti, što nije moj problem, jer sam ja dobar i zdrav k’o boca, svakako prije rođendanskog ručka, ne bih kasnije i ne bih nakon Vase, svratit ću na taj događaj, i sa osobitim zadovoljstvom dati glas za „naši ga se vaši“.

Dok su oni tu, takvo mi iskustvo, neće mi ni rođendan ni jubilej pokvariti nikakva cisterna.

A ako nešto i krene kako ne valja, ćehre mi neće pomrsiti.