Foto: Radenko TopalovićČitam zanimljivu vest: u Londonu ove jeseni počinje s radom Centar za osećajnost životinja, koji će, između ostalog, pokušati da se pozabavi onim najavljenim veštačkointeligentnim prevodiocem što će nam tumačiti šta to naši ljubimci pokušavaju da nam kažu kad nam se obraćaju. Pažnju mi privuče formulacija: baviće se, kaže, istraživanjem neljudskih životinja. Tim rečima. Iz čega neodoljivo sledi da postoje i ljudske životinje.
Kamo njima posvećeni institut, kamo naučno pregalaštvo koje će brižljivo da sortira i nomenklaturiše, te da nama laicima dočara šta se odigrava u zagonetnim lobanjama takvih organizama? Ne bi li bilo krajnje korisno da, ukoliko se takvi nekim čudom dokopaju moći i zajašu medije, ispod lepo ide AI titl, pa dok blagoglagoljaju o prosperitetu i svojim nežnim osećanjima prema raji – prevod kaže „mrzim vas, sve vas mrzim iz dna duše još otkad sam ovolišni bio, ja kradem i lažem i mislim da ste imbecili koji to ne kapiraju, mrzim ovu zemlju i želim da je spepelim, a ovi oko mene su tek idioti koje ne mogu da smislim, ali već sam ih smislio i sad šta ću, jednog sam svojevremeno postavio za ministra policije pa ga lajalo policijsko kuče koje otkriva drogu, sreća pa tad nije postojao ovaj prevodilac nemuštog jezika“. Bilo bi zabavno, no zez na stranu, neko ozbiljan rekao bi da već postoji institucija koja se bavi takvim umovima: zove se sud. Ali bi taj ozbiljni ispao neozbiljan ako bi ustvrdio da sudovi postoje i u Srbiji. Dobro, jednog dana imaćemo sudove (valjda), pa se možda traume koje smo usput zadobili malo zaleče.
Međutim, prijatelj mi pre koji dan reče dodatnu ideju: trebaće nam i muzej SNS-a. Detaljan, precizan, hroničarski sitnocrevčan do tačke koja mora da boli. Zvuči preterano? Pa, ne. NJuzovci, sa sjajnim Milakom u gostima, pre koji dan u podkastu govore o tome koliko bi bilo sumanuto – ili nemoguće – objasniti nekom strancu turisti šta je Ćacilend, a kamoli sve ostalo što je do postojanja tog nezabavnog parka dovelo. Ovo je, naravno, tačno, ali ima nešto još gore: naime, nećemo to moći da objasnimo ni sopstvenom pokolenju. Zvučaće nestvarno. Mučno je poverovati da postoji TV pljuvaonica gde DJV šlajmara po ljudima uživo onako kako nećete čuti ni u kafani koja makar malo drži do sebe, a kamoli ostalo.
Čitav naš udes, kad se destiluje od emocija savremenika koji imaju tu nesreću da ga žive, zapravo se svodi na nešto nalik zapletu crtaća: jedno zlo a inteligentno derište, u sukobu sa svetom koji ga odmalena ne smatra genijalnim nego odvratnim, odluči da bude genijalno odvratno – prosluzavi svoj put do vrha, okupi hulje i uzme ih u zaštitu, organizuje da se zajedno iživljavaju nad svima ostalima i tako potera čitavu državu u apsurd svoje infantilne osvete. U to ime razvali institucije, progoni apsolutno svakoga ko mu ne ljubi skute, na koncu zarati s budućnošću sopstvene zemlje – omladinom, koja digne komatozni narod na noge; kao svaki negativac, usput totalno opali s mozgom i žice počnu da mu se prespajaju: u glavi mu se sadašnji studenti mešaju s onima iz njegove mladosti, koji ga isto tako ič nisu voleli, pa tvrdi da su ovi sad „blokaderi“ isti oni koji su onomad predali predsednika Hagu (nit su ga predali oni, nit je predati bio predsednik kad je poslat na suđenje).
Hapsi, opaknjava i uništava poštene i nedužne, a veliča i oslobađa ubice u pokušaju, usput priča kako su se neki njegovi tvrdi obožavaoci zakleli na krv da ga životom svojim ljube i da im nije nimalo gadan, tvrdi da voli zemlju koju zavija u crno, bulazni kako je velektitor i graditelj dok se u stvarnosti raspada bukvalno bilo šta što njegova svita alavih nemača pojma napravi, pri čemu to u terminalnoj fazi odnosi i ljudske živote. Zaista, ko bi poverovao? Mi sigurno ne, naročito kad se uzme u obzir da bismo time priznali šta smo dozvolili. Šta ćemo s tim? Pa zaboravićemo, jašta. Silno se ozarim kad god neko (na primer, u vezi s podrškom studentima) kaže: pamtićemo, i ko jeste i ko nije. Ozarim se, a onda se setim: ne, nećemo. Jbg, nećemo, amnezija je već uveliko tu: otprilike polovina novopobunjenih misli da je ova borba počela 1. novembra prošle godine. Da mi išta pamtimo, uostalom, prepoznali bismo ratnohuškača iz devedesetih, ali nismo – jer je Šešeljevo odojče stavilo naočare.
Ako padne s vlasti a ne dobije opet stan od države, ovog puta zatvorski, možda ponovo pobedi na izborima samo zato što pusti brkove i malo promeni priču.
Prema tome: da, treba nam muzej. Da nas danonoćno podseća na sve animalne anomalije koje smo preživeli, ako se desi da jesmo.
Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

