Selo gori, šibicar šibicari 1Foto: Radenko Topalović

Politički analitičar Dragomir Anđelković ovih dana negde izreče jednu vrlo belodanu dijagnozu situacije: živimo „verbalni građanski rat“.

Ta zastrašujuća nomenklatura neće postati nimalo manje stvarna ako se pravimo da nije tačna i probamo da je zagasimo okolišanjem.

Verbalno nasilje je inkubator i predvorje fizičkog.

Naš narod ima izraz „paljenje vatre“ za tu posebnu vrstu piromanisanja: dve osobe ili dve grupe ljudi, već dobrano zavađene, merkaju se ispod oka s prstom na bacaču plamena, a neko sa strane baca žar da ih obodri da se međusobno spepele.

Računa na nasladu. Računa da ga to neće dokačiti. Ili ne računa ništa, nego naprosto tera m(r)ak na konac.

Odsustvo želje da se katastrofalan ishod uračuna zove se bezobrazluk.

Odsustvo moći da se računa zove se neuračunljivost.

A svesno i namerno potpirivanje užasa zove se zlo.

Čuvena fotomontaža s po tri glave jedino ima smisla kad se shvati ovako.

Taj autokerberluk, frojdovska tačnost iz nehata, poručuje: isto vam se hvata da li vas ujedemo svojom besočnošću, neuračunjivošću ili zlobom. Teraćemo do kraja.

Na binu skupa koji je hteo biti najveći u istoriji penje se Lazar Ristovski, u trenutku kad su mu kolege i koleginice pod baražnom verbalnom paljbom režimlija.

Konstatuje podelu u društvu, spomene strepnju baš od građanskog rata.

S te bine.

S palube broda čiji pomahnitali kapetan cilja u glečer, čovek koji navija za kapetana govori da ga sunovrat brine i da nam je potrebno jedinstvo – s kapetanom.

Kao iskusan glumac, on zna da igra u farsi. Ali igra, doajenski.

Biće i drugih brodova. Tamo će se valjda zaboraviti ko je urgirao glečerisanje.

Simptomatično, na severu Kosova počinje novi pakao. Živeo kapetan.

U tom trenutku sam u Kotoru, na panel-festivalu CIM.

Nisam dobro društvo, pokušavam da budem dragim ljudima sagovornik, ali sve vreme proveravam vesti.

Doveče ću imati književno veče u Budvi, pa odmah potom na bus.

Ne pada mi na pamet da ne budem u Beogradu u subotu, makar došao trotinetom ili koturaljkama.

Pratim velesabor prevarenih i/ili nateranih, i napokon ne osećam nikakav bes.

Nisam osetio ni u danima potom, kad sam pogledao Šarovićevo anketiranje prisutnih i video, između ostalih, ženu koja zagovara novi Goli otok za ovakve kao što sam ja.

Nisam osetio ni dok sam u autobusu do naše prestonice slušao jednu stariju gospođu kako naglas, zaista iz ubeđenja, brani Predsednika i bora lice u grimasu zgađenosti kada govori o onima koji su protiv njenog miljenika.

Ne osećam jed, jer je, kad se primirila, iz novčanika vadila slike svoje dece i unuka, odavno prebeglih u inostranstvo.

Uporna telehipnoza učinila je da žrtve ne uviđaju logičku vezu između onoga što podržavaju i onoga što žive.

Ne shvataju da su izlazi iz našeg stanja za mnoge svedeni na dva: na granični prelaz i na nešto vrlo nalik graničnom poremećaju.

Moju ljutnju sve više zamenjuje žalost.

Onamo na tribini, pitaše me ima li u Srbiji najzad kritične mase za promenu.

Za promenu nam ne treba samo kritična masa, nego i samokritična masa.

Masa koja će nekako uspeti da iz sebe izbunari razumevanje za zabludele i iščisti se od prezira, što nimalo nije lako.

Ogroman broj tih ljudi nateran je da nas mrzi i vređa kao njihovi teleidoli.

Dok Nikola Kojo na sebi nosi kartonsku tablu s imenom Omera Mehića, pred ove ljude se potura (lažna) visina glumčevih honorara, kako bi se sprečilo da se sete ko je Omer Mehić.

I to uspeva.

Ne sećaju se.

Ali dešava se nešto drugo: počinju na svojoj koži da osećaju koliko nešto krupno ovde nije u redu.

Počinju da probijaju redarske ograde na skupovima, odbijaju da po pljusku slušaju isto baljezganje kakvo svakodnevno imaju i na TV-u.

Peca Popović konstatuje da je na oba skupa prisutna velika želja za slobodom: jedni žele slobodnu zemlju, drugi žele da ne završe u zatvoru.

U ime te želje, hajka na neistomišljenike žešća je nego ikada.

Nije zalud ono da je zver najopasnija kad je u ćošku.

Ringla se pojačava na maksimum.

Kokan Mladenović kaže da je država sa svoje strane učinila sve da do nasilja dođe. To čini i dalje.

Ali skup u subotu šalje svoju poruku ljubavi kao jedinu stvarnu alternativu. Ljudi su tamo, i biće tamo. Ta slika obilazi svet.

Za to vreme, onaj kojeg često nazivamo Šibicarom i dalje se bavi svojom jedinom aktivnošću.

Šibicarenje je sinonim za muljanje. No, trenutno je mnogo važnija činjenica da šibicari nemaju samo kutijice koje premeću. Imaju i šibice. A i upaljač.

Na kiši, mokar do kože, piroman bukti neugaslom mržnjom u sebi dok prisutnima izjavljuje ljubav.

Što reče jedan moj prijatelj: „Uvek me je plašila ona pesma On me voli na svoj način.“

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari