Žao mi je što gospodin Polt odlazi, mada i sebi zvučim čudno kada to pišem. Već danima mislim kako će zatvoriti svoje kofere, u koje je prethodno pažljivo zapakovao albume, nekoliko suvenira iz Srbije, mrežicu za hvatanje leptira, nekoliko CD-ova s muzikom koju je ovde zavoleo, par sportskih dresova, grupne fotografije s nekom dečicom i svoj stari omiljeni kišobran, koji ne koristi odavno, ali ga svuda nosi sa sobom.

Kada sve spakuje, gospodin Polt će se oprostiti sa osobljem u rezidenciji američke ambasade i, nakon milionitog intervjua srpskim medijima, mahnuće nam pre ulaska u avion i otići iz ove čudne zemlje koju su pre osam godina bombardovali između ostalih i „njegovi“, a koju je on u međuvremenu zavoleo. Ne pitajte otkud sve to znam – znam. Rekla mi je Mary Poppins. Gospodin Polt nikada nije govorio o svojim osećanjima, što ne znači da ih nema. To što nam se nije putem malih ekrana zaklinjao kako više voli naše pihtije od njegovog hamburgera, meni je imponovalo. Retki su ambasadori pred kojima se tako uprepodobljavala srpska vlast i opozicija i kojima su mediji do te mere bili na „izvol’te“, a koji je tako elegantno odbio da potceni inteligenciju ili povredi osećanja prosečnog građanina Srbije. Tako je pred odlazak gospodina Polta iznenađujuće splasnula moja poslovična netolerantnost i, rekla bih, pravična netrpeljivost prema diplomatama velikih zemalja dok činodejstvuju u malim zemljama.

Pošto je ovo apsolutno lični osećaj, pojasniću i da je moja nenaklonjenost diplomatama velikih sila prisutna samo dok su u malim zemljama, a naročito dok su u Srbiji, jer ona je nekako baš sićušna i nezaštićena. Skoro da bih je celu smestila u neki dom za nezbrinutu decu i kupila joj sve što svoj nezbrinutoj deci nedostaje. I skoro da bih joj otvorila žiro-račun, jer joj je potreban, hitno, čitav niz medicinskih zahvata: na srcu, na plućima, u stomaku, na duši. Pokušavam plastično da dočaram svoje viđenje Srbije, da biste shvatili nadalje moju presedan-tugu zbog toga što g. Polt odlazi, a onoliko me je nervirao dok je bio ovde. Najpre, ko ovdašnji može, a da ne pitam ko hoće, na bilo koji način suštinski da pomogne toj maloj državici oko koje se otima ko stigne? Kad pogledate taj ovdašnji krem: prvi – sve kilavi radovani i nejaki uroši, drugi – sve junaci nikom poniknuti, a kad pogledate treće – kod njih vedre i oblače perverznjaci koji bi i onog dečaka lasno žrtvovali, sve vlastitu guzu čuvajući… I ko tu onda može da brine o Srbiji? Vratimo se stoga gospodinu Poltu. Naslušao se on i nagledao ovde svačega. I mada svaki ambasador prvenstveno vodi i sprovodi politiku svoje zemlje, što je normalno, ne mogu a da ne pomislim da je upoznavši dobro cvet srbijanski na svojim čuvenim prijemima, i sam gospodin Polt osetio tugu ili bar malo empatije prema Srbiji. Gledao je on šta svom narodu i svojoj državi obećavaju i „patriote“ i „izdajnici“, a svi skupa mu smerno odlazili bar na „Pie-Crust“, ako već sočniju krišku „American pie“ nisu uspeli da dograbe… Gledao je g. Polt i smeškao se, šta će čovek, diplomata, fino vaspitan, a u sebi se čudom čudio nad tom grotesknom količinom srbijanske spremnosti da se opanjka, ajd što svako svakog personalno, ali i vlastita zemlja, što ipak jednom pravom Amerikancu nikako stvarno ne može imponovati. Ameri jesu velike patriote, čak i kič-patriote, i ne bi opanjkavali SAD nipošto, nikad i nigde. Mogu oni (ne mislim na ambasadora, već na Amere uopće) i protiv predsednika i protiv zvanične politike, ali nikad protiv SAD.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari