Hrvatski član Predsedništva BiH Željko Komšić ispunio je obećanje i nije juče došao u Beograd. Time je bačena senka na posetu koja treba da pokaže da li je došlo vreme da se, nakon rata i postratnih trauma, okrene nova stranica u odnosima između Srbije i BiH. Beograd su posetili i sa zvaničnicima Srbije razgovarali srpski i bošnjački članovi tročlanog Predsedništva BiH predsedavajući Nebojša Radmanović i Bakir Izetbegović.

Komšić je problematičan govor predsednika Srbije Tomislava Nikolića na debati u UN o međunarodnim krivičnim sudovima, nazvao „klasičnim mešanjem u unutrašnja pitanja i prizivanje raspada BiH“. Odlučio je da zbog toga ne dođe u Beograd, a najavio je bojkot i predstojećeg trilateralnog susreta Srbije, BiH i Turske. Predsednik Nikolić je pojedinim dosadašnjim izjavama usporio neumitan proces normalizacije odnosa između bivših jugoslovenskih republika, ali je juče bio na nivou. „Pre 18 godina prestao je rat, rane treba da zarastu, a ožiljci da se ne vide“, rekao je i dodao da Srbija „želi BiH najbolji mogući ekonomski, privredni i svaki drugi razvoj, stabilnost i sigurnost“ i da je spremna da pruži svaku pomoć. Čeka se realizacija.

Normalizaciju odnosa u regionu zahteva međunarodna zajednica, ali zvaničnici, narodi i narodnosti rahmetli SFRJ morali bi samostalno I odlučno, bez ubeđivanja Brisela, Moskve,Vašingtona ili Ankare, da krenu u tom pravcu. Neka se, bar u tom segmentu, ugledaju na kriminalce i estradne zvezde bivše Juge. Kako oni lepo sarađuju i to godinama. A tek što se druže u kući „Velikog brata“ i na „Farmi“. Normalizacija odnosa ne znači „guranje pod tepih“ traumatične prošlosti i ratnih zločina iz devedesetih, sasvim suprotno. Normalizacija bi trebalo da nam omogući da i o tome govorimo otvoreno, bez onog uobičajenog „izvinjavamo se, ali… šta ste sve vi nama nekad radili…“ Normalizacija je posebno bitna za srpsko-bošnjačke odnose, jer obrni-okreni nekako su Srbi i Bošnjaci ostali da žive zajedno u dve države – BiH i Srbiji. Svi drugi „otišli“, a Srbi i Bošnjaci, koliko god se međusobno optuživali, ponekad i poneki duboko mrzeli, moraju da žive zajedno ili jedni pored drugih, svejedno. Ratovi devedesetih su pokazali da, koliko god se trudile razne vojne i paravojne formacije, nijedan narod na ovim prostorima ne može da bude istrebljen, granice se mogu menjati, ali opet smo svi ovde ostali. I živeti moramo.

Da li su nove promene granica moguće? Tako nešto se ne može isključiti, ali Zapad očigledno ne želi nove turbulencije na Balkanu. Da li bi Srbija, kao „kompenzaciju“ za Kosovo, mogla da „dobije“ manji B-H entitet, koji mnogi, pa i predsednik Nikolić, pogrešno zovu „srpskom državom“? Jeste to san mnogih srpskih nacionalista s obe strane Drina, ali male su šanse da on uskoro postane java. Em bi bilo pogrešno da duboko „ranjena“ BiH plaća cenu tuđe pogrešne politike, em bi takav scenario otvorio nov ciklus sukoba, jer promena granica bez oružja kod nas nije moguća. Javili bi se prvo moji Bošnjaci. Kad svi imaju nacionalne države, što ne bismo i mi? Nismo „šugavi“. Onda bi se probudile nove pretenzije ostalih naroda i narodnosti, nastavila bi se „igranka bez prestanka“. A život leti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari