Bejzbolka narodnog heroja 1

Bojkot, građanska neposlušnost, naglo zaustavljanje, nerad i antikoncentracija, bejzbol palica, marama preko nosa i usta, potreba za vriskom, bes, izrazito samopouzdanje, nebriga za bol i ukidanje privilegija, spremnost na uživanje u teškim i neudobnim životnim okolnostima.

Osećaj pripadnosti uzvišenim, a ni po čemu u mogućnosti prepoznavanja kao elitnim – ciljevima.

Razume se, bez obzira na brojnost prisutnih na toj stazi za trčanje, i prelazak uspona. Znoj, pa hladnoća, koja traje dugo, dugo. Nemišljenje o krajevima i konačnostima, ishodima i smislu, prepuštanje takozvanim trenucima, onima u kojima se sa gnušanjem bacaju poslednji pogledi na stvarnost iz koje se iskoračuje. Iz tog robovskog karaktera i poniznosti duha, koji mrtav hladan na ulici preskače pocepanog beskućnika u živim ranama, onima koje ga jedu živog. Na, takođe, žive oči prolaznika, iz najstvarnijeg telesnog bola.

Prelazak saosećanja na sledeći nivo. Sa manjina na većinu. Onu većinu koja ništa nije kriva, ništa nije zaslužila, a koja je, paradoksalno, u pređašnjoj interpretaciji slučaja pronalaženja razloga bila uzrok svih problema. Naime, njena dobra znana neobrazovanost, nekultura, primitivizam, povodljivost, slepost i nerazvijenost. Iz pozicije udobnosti i komfora, i to onoga najprostijeg – lepih stanova i kuća, hrane, odeće, životnih sadržaja, stila, ta većina ocenjena je kao negrađanska, kao ona kojoj nikada neće biti bolje zato što za to nije sposobna. Pripadnici te većine su sami krivi za svoju i tuđu nesreću jer se nisu izborili, prodrli, navodno nisu se trudili i učili, izopštili se iz sredina u kojima su kao ljudi nastali. To je ta većina, reći će komformisti i elitisti, koja mrzi i napada manjine, nacionalne, verske, seksualne, koja polazi iz nagona netrpeljivosti kao načina opstanka. I tako se u ovdašnjem društvu unazad već tri decenije određuju oni koji su, ustvari, najveće žrtve, oni koji od težine i udara represije političkih zlikovaca nisu ni stigli da se odrede, identifikuju kao bilo kakvo svojstvo. Koji su sve vreme u grcanju. Ne, to nije preterivanje. Reč je o običnim ljudima koji su nahuškani na mržnju drugih isto tako običnih ljudi. Kojima je dato oružje u ruke i koji su u tom uzajamnom odnosu buđenja i stvaranja uslova za osećanje ugroženosti posegnuli za uništenjem onog drugog, u potrebi za golim samoodržanjem. Prevareni, nasamareni i iskorišćeni do poslednje kapi krvi i dinara, materije beznačajne imovine u posedstvu, odbacili su sve i krenuli za zlikovcima rata. Istim onim koji su tu i danas, u spolja promenjenim okolnostima i nemogućnosti da ispoljavaju najdirektniju agresiju ugrožavanja života pripadnika drugih nacija sa prostora bivše Jugoslavije. U tim nametnutim mirnodopskim uslovima, pljačkanje, laganje, otimanje, poništavanje svakog obličja dostojanstva i ljudskosti usmereno je samo ka unutra. Ka sopstvenim građanima. Otuda danas to razumevanje aktuelnosti da je danas gore nego devedesetih, u vrtlozima rata, zločina, genocida, etničkih čišćenja. Ali, nije. I to ne zbog odgovornosti običnih ljudi, usled težine sopstvenih nesreća i neprivilegovanosti u kojima ih je taj vihor zatekao, već zato što se jednostavno smanjio obuhvat i stisak predstavnika aktuelne vlasti, naslednika i političkih sinova najvećih zlikovaca devedesetih.

Primena principa da svako treba da se izbori za sebe i stepen blagostanja društva u kojem živi, a da je intervencija navodnog dobra moguća i potrebna samo u slučaju ugrožavanja više društava međusobno, jer se time stvara nestabilnost na opštijem planu, karakteriše ovdašnje „dobročinitelje“ spolja. Evropsku uniju i Ameriku. Prepuštanje odavno upropašćenog čoveka, koji živi u siromaštvu, bolesti, ranom umiranju i izostanku odlika modernog i zdravijeg života, da se sam izbori za slobodu govora, misli, prava na rad i minimalnu zaradu iole dostojanstvenog života, surov je sam po sebi. Ali, tu se surovost ne zaustavlja. Ona ide do pokušaja iskorišćavanja takvog stanja i ekonomskog zarobljavanja, unošenja dodatnog nemira od zavisnosti usled zaduživanja i profita koji se i na takvoj bedi ostvaruje. Automatski, bez mišljenja. Poput onog gore navedenog preskakanja beskućnika kojeg žive rane jedu naočigled svih. Normalnost takvog slučaja rasprostranjena je toliko široko i prodire tako duboko do svesti da je iščekivanje trenutka u kojoj bi bejzbol palica i osećanje vrhunske lepote i slobode probuđenog pojedinca dovela do trenutka bez povratka. Do novih narodnih heroja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari