Građani Srbije nemaju pravo samo na tugu, uoči svake godišnjice od ubistva premijera Đinđića, već prvenstveno na bes i grižu savesti jer se nisu izborili za istinu o tome ko je sve politički, a time i krivično odgovoran za atentat.

Svako onaj ko posle četrnaest godina od ubistva Đinđića, izražavajući poštovanje prema njegovom liku i delu, ne insistira i ne govori o nužnosti otkrivanja inspiratora, podržavalaca i ostalih profitera na Đinđićevoj smrti, neodgovoran je i nesvestan, budalast i neozbiljan, neopravdano odsutan i operisan od svakog smisla bilo kakvog odnosa prema ovoj temi.

Izvesno je, takođe, da je za takav odgovoran odnos sposoban svaki čovek, bez obzira na to čime se bavi u životu, koliki mu je stepen obrazovanja ili u kakvim se okolnostima nalazi. To potvrđuju životna iskustva o tome da članovi porodica i prijatelji žrtava zločina, koji se nisu do kraja otkrili, a počinioci kaznili, bez obzira na gorenavedene karakteristike, ne spavaju mirno i ne mogu da se oproste sa tim žrtvama, prihvate njihovu smrt, sve dok pravda ne stigne sve koji su doveli do tragičnih ishoda. Oni ne pristaju na laži i podmetanja, koncentrisani su i posvećeni, imaju visok stepen osetljivosti prema pokušajima obmanjivanja, kada je reč o utvrđivanju odgovornosti za smrt njihovih najbližih, onih sa kojima su povezani tako da od njihove smrti u značajnoj meri zavise njihovi dalji životi. Kao članovi društva, građani Srbije obavezni su na takav odnos prema smrti koja je presuđujuće odredila tokove istorije čiji su deo, uticala na najosnovnije vrednosti i kvalitet svakodnevnog života. Ubistvo premijera Srbije ubistvo je najbližeg člana naše porodice, društva i države, to je tragedija čije posledice osećamo svi.

Đinđićeve političke ubice zavladale su građanima svega nekoliko meseci nakon brutalnog ubistva, kaznivši, odnosno praktično žrtvujući samo neposredne izvršitelje tog zločina. To su im dopustili svi ostali (izuzev nekoliko pojedinaca, zbog kojih smo danas uopšte u mogućnosti da govorimo o tome koliko smo pogrešili i koliko i dalje grešimo), koji, istina, nisu imali nikakve koristi od atentata, ali su se pokazali kao sasvim odgovarajuće kukavice da budu sredstvo u rukama onih koji su se od uklanjanja Đinđića najdirektnije profitirali. Zato su, toliko godina posle, stid, griža savesti i bes jedina odgovarajuća stanja, ona koja svedoče o minimumu ljudskog dostojanstva.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari