Kada je Dragi Vođa onomad zamakao, Korejska je tuga bila pregolema. Ali nije prošlo ni mesec dana i pokazalo se da tuga i nije baš bila onoliko spontana koliko se u prvi mah izgledalo. Bilo je, naime, isuviše teatralnosti u „spontanom“ narodnom oplakivanju.

 Videlo se lepo da (kao u svakom pozorištu) na sceni ima i prvaka drame i osrednjih glumaca i epizodista, ali i podosta onih koji su nezadovoljni predstavom i koji – da kažemo – otaljavaju posao. Što im se – ovim poslednjim – obilo o glavu kada su pogrebne ceremonije završene i kada je ženski armijski hor otpevao zavetnu odu o večnoj žalosti nad Kim Džong Ilom.

Elem, čim se sve koliko-toliko vratilo u kolotečinu, drugovi i drugarice za koje se, na osnovu ličnih utisaka partijskih funkcionera i video snimaka, posumnjalo da nisu pravilno oplakali Dragog Vođu, zaglavili su u logore za prevaspitavanje. Budući da su vesti iz Severne Koreje krajnje oskudne, cenzurisane i provučene kroz fotošop, nejasno je kakvi su tačno bili kriterijumi ožalošćenosti, to jest – da li je čupanje kose i busanje u grudi bilo obavezno, ili se verovalo tihoj patnji i suzama. Bilo kako bilo, sve me je to podsetilo na svenacionalno oplakivanje našeg Dragog Druga i po ko zna koji put me uverilo da mi Severnoj Koreji nikada nismo bili ni do kolena.

Mnoge scene sa takozvanog beogradskog mimohoda vaistinu su podsećale na histeriju u Pjongjangu, ali nije mi poznato da je neko zaglavio na Goli otok zbog toga što se na mimohodu nije pojavio ili što je – daleko bilo – slušao rok muziku tokom dana žalosti. Bilo je ti, da tako kažem, i doduše retkih, ali otvorenih odstupanja od željene pokunjenosti. Jednom takvom odstupanju sam sticajem okolnosti i ja bio svedokom.

Jednog, dakle, od mimohodnih dana sedeo sam u bašti hotela Moskva, pio pivo i posmatrao ulična priključenija. Daleko od toga da sam seirio; nisam voleo SKJ, ali mi je Tito bio draga ličnost, o čemu sam u više navrata pisao u svojim romanima. I dan danas mi je drag zbog toga što klatež i stoku maestralno držao pod kontrolom. Bilo kako bilo, sedim ja tako, kad iz pravca Kasine, pravo kroz takozvani mimohod, prođe jedan naćefleisani delija, sa sve izvučenom košuljom. Zastade ti delija na trotoaru, osvrnu se oko sebe, pa koliko ga grlo nosi povika „šta je, ode vam knez“! Umesto delije, ja sam se momentalno uplašio. Očekivao sam da iz mase izlete udbaši u civilu i da arestiraju svetogrdnika. Ali ništa od toga. Svi su se pravili da ništa nisu čuli, niko deliju nije ni pogledao, nesmetano se udaljio sa lica mesta i odgegao se prema Slaviji. Sve nešto mislim da kod nas partijci i Udba nisu iskreno žalili za Titom.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari