Ne zabrinjava mene skudoumnost ovdašnjih politikanata; oni u neku ruku samo slede svetle tradicije, ali me zdravo plaši što svetska politika sve više i sve opasnije liči na srpsku. Šta, zapravo, hoću da kažem?
Evo, recimo, Amerikanci digli čadore, spakovali se i napustili bajagi oslobođeni i demokratizovani Irak. I šta? U „demokratskom“ Iraku momentalno je zavladao haos. Dobro, nisu u Bagdadu baš cvetale ruže i ni tokom američke prisutnosti, ali sada više nema nikakve smetnje za razobručenu destrukciju i beskonačne plemenske obračune.
Kada ispod Iračkog ceha podvučemo crtu ispada da je režim Sadama Huseina ipak bio najbolje rešenje za tu drevnu zemlju. Neću, naravno, hvaliti Sadama kao što patriotska piskarala veličaju blaženopočivšeg Dragog Vođu Kim Džon Ila, samo zato što je bio trn u oku imperijalne Amerike. Sadam – takođe počivši – Husein bio je, što no se kaže, jeben igrač. Znao je da ovde-onde upuca ponekog političkog dušmanina, nije prezao da nepokorne Kurde podavi bojnim otrovima, ali, dame i gospodo, rezultati „demokratizacije“ Iraka neuporedivo su porazniji od svih zala diktature.
Postoje, jednostavno, mesta na ovom svetu koja zahtevaju čvrstu ruku, određeni stepen represije i jasna pravila. I mi, da prostite, spadamo u tu grupu. Setite se samo koliko nam je bolje išlo dok je dvostruki Narodni heroj, Spiridon Mekas, bio doživotni predsednik. A to što je Beograd ipak mirnije mesto od Bagdada imamo zahvaliti isključivo činjenici da u pravoslavlju ne postoji podela na sunite i šiite. Inače – belaj!
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.