Zemlja je ravna, misli su lažljive 1Foto: Aleksandar Obradinović

Pisala sam o panici, o spinovima, o poslednjim džokerima i Markotiku. O strahu kao plodnom tlu. Ali, nisam rekla sve. Slagala sam vas u prošloj kolumni. Lažem vas, i to javno. Bezočno. Svesno. I bez mnogo griže savesti, osim što me noću probudi pesma „Lažljiva“ u glavi i Vlado Georgiev mi u snu drži TED Talk o geopolitičkoj realnosti i obliku planete.

Istinu je sada lako proveriti. Paradoksalno, do istine nikada nije bilo teže doći. Ako ste Vlado Georgiev možda. Ili Marko Bulat. To nije banalna laž da je zemlja ravna ploča. Ne, ovo je nešto mnogo veće. Ovo premašuje čak i laži nenadležne ekipe. Ta laž, toliko je krupna. Krupnija čak i od Dodika. Ružnija čak i od onog malog. Nemuštija čak i od hibridne barabe. Laž koja mi ne da noćima da spavam i koja me budi u znoju.

Laž se često ne razlikuje mnogo od teorije zavere. Oba su pokušaji da se uhvatimo za nešto kad nam stvarnost izmiče. Čim se pojavi strah, pojavi se i potreba da ga objasnimo. A, kad objašnjenja nema, mozak napravi svoje. Nekad laž, nekad teorija zavere – ali u oba slučaja, utešna struktura. Mehanizam odbrane. Jer, lakše je verovati u smisao, pa i pogrešan, nego prihvatiti haos.

Viktor Frankl je govorio da čovek ne može da živi bez smisla. Nije pitao šta mi tražimo od života, već šta život traži od nas – i kako ćemo mu odgovoriti. Kad nemaš više za šta da se uhvatiš, smisao postaje pitanje opstanka. U takvom haosu, teorije zavere nisu samo gluposti – one su egzistencijalni placebo. Bajka koja drži psihu na okupu. Ne, jer smo naivni, nego zato što smo očajni. Ne, jer smo ludi, već zato što smo ljudi.

U tom mraku neznanja, ljudi retko ostaju pasivni. Oni pronalaze „istine“ – na TikToku, u YouTube dokumentarcima, ili ne daj Bože, na Informeru. U tom lavirintu tračeva i projekcija, svako sebi napravi verziju stvarnosti. I onda je brani – kao da mu život od toga zavisi. Jer, možda i zavisi.

Zato, teorije zavere savršeno uspevaju tamo gde se istina svakodnevno relativizuje i gde institucije nemaju kredibilitet. Gde je sve moguće, osim da je nešto slučajnost. Tamo gde se „ne znam “ doživljava kao uvreda, jer kad ne znamo, osećamo se glupo. A, kad se osećamo glupo, želimo da verujemo da smo ustvari pametni – samo „probuđeni“. I tako počinje zavera. Ne kao izbor, nego kao utešna bajka za odrasle: „Bio jednom jedan tajni plan…“

Ja sam, recimo, smislila svoj. Lagala sam vas i sada vam pričam o tome kao da je to deo nekog velikog samorazotkrivanja. Možda i jeste. Svi već imaju svoju istinu. Moja je, da laž ponekad deluje kao jedini način da imaš kontrolu. Jer, ako već živimo u haosu, bar mogu da biram u kom pravcu vas zbunjujem.

Do istine je najteže doći. Kopaju se rupe, prave lavirinti. Za neke, to je proces pun preispitivanja i kontradikcija, za druge, poput Vlade Georgieva, istina je već jasna i čvrsta.

I to je možda loša vest – ne za njega, nego za nas. Jer, dok se mi preispitujemo, on verovatno mirno spava. Naša pitanja još uvek nemaju kraj.

Ali, jedno ostaje jasno: ljudska potreba za smislom je neugasiva. A, kad ne verujemo više nikome, kad nas institucije iznevere, kad nas stvarnost preplavi – poverovaćemo bilo kome. Pa i meni. Čak i kad vas lažem i kada prepričavam svoje lažno samootkrivanje uz ironičan osmeh. Jer, bolje i to, nego da priznamo da smo se potpuno pogubili.

Autorka je psihološkinja i osnivačica Centra za psihološku podršku, psihoterapiju i edukaciju „Psiho Ludens“

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari