aleksandar reljićFOTO Stanislav Milojković

Jedan od filmova koji će biti prikazani na trenutno aktuelnom Beldocs festivalu je i „Novosadsko sećanje“ novinara i dokumentariste Aleksandra Reljića.

Novosadsko sećanje“ je film koji govori o pogromu iz 1942 godine, poznatom i kao Novosadska racija, u kome je stradalo više od hiljadu Novosađana.

Ali, to je i film koji govori o tome kako osam decenija kasnije, gradske vlasti podižu spomenik stradalima, sa spiskom na kome se nalaze i odgovorni za ovaj zločin.

Aleksandar nam je pričao o tome kako je teklo snimanje ovog filma, kako se čuva kultura sećanja na ovaj strašni događaj i kako je Ivan Ivanji preživeo tu 1942. godinu.

Od koga je došla ideja za film ovakve tematike?

– Ovakva tematika je postala moj fah, jer se relativno dugo bavim temama holokausta i uopšte stradanja u Drugom svetskom ratu, tako da je bilo krajnje vreme da uradim i jedan film o svom gradu, u kojem je u kolektivnom pamćenju Novosadska racija jedan od najstrašnijih događaja u istoriji.

Što se tiče ideje za film, ona je nastala kao rezultat dogovora nas par starih prijatelja iz detinjstva Marije Vasić, Rodoljuba Oreščanina i mene.

Naime, Rođa je prvo naterao Mariju, da svoj dugogodišnji trud sakupljanja ljudskih priča i sudbina iz Novosadske racije objavi u knjizi-zbirci priča „Kada bog zažmuri“, koju je on objavio, a potom sam se i ja odlučio da na tu temu uradim dokumentarni film „Novosadsko sećanje“.

Koliko dugo ste radili na njemu i ko Vam je sve pomogao da dođete do neophodnih podataka?

– Rekao sam da što se tiče priča i podataka o raciji, da je glavni izvor bila Marija Vasić, profesorka sociologije u najstarijoj novosadskoj Gimnaziji “Jovan Jovanović Zmaj”, koja je i glavna protagonistkinja filma, jer se svakodnevno bori protiv zaborava i svakog vida revizije ovog i drugih istorijskih događaja.

Ona u školi, iz generacije u generaciju, u januaru mesecu predaje maturantima o holokaustu, ali i strašnim lokalnim događajima, racijama u južnoj Bačkoj, koje su počele u januaru i odnele oko četiri hiljade nevinih žrtava, kao i o Novosadskoj raciji, koja se dogodila između 21. i 23.1.1942. kada su mađarski fašisti ubili i pod led Dunava bacili preko hiljadu Novosađana, samo zato što su bili Srbi, Jevreji, Romi ili se nisu slagali sa okupacionim režimom.

Marija je glavna protagonistkinja filma jer njene priče, predavanja, dve knjige “Kada bog zažmuri” i “Pismo na šinama” utiču na generacije maturanata njene škole, ali i na njenu porodicu, drugarice, kućnu pomoćnicu i na uopšte javnost Novog Sada. Sa druge strane, njena odlučna borba protiv podizanja spomenika tzv. nevinim žrtvama 1944-45. na čijem spisku su se našla imena počinioca upravo zločina u zloglasnoj Novosadskoj raciji, bila je dodatan razlog da se istakne njena uloga u procesu očuvanja kulture sećanja na ovaj strašan istorijski događaj.

Navikli ste nas na filmove koji ne prezaju od teških tema. Da li to donosi veću odgovornost i, posledično, veću katarzu kada konačno dođe finalni proizvod?

– Kada se jedan ovako veliki film završi, to je zaista poseban osećaj. Katarzičan, u svakom slučaju. Ali je za mene katarzičan i sam proces rada na ovim temama. Sama činjenica da ste obezbedili sredstva da radite takve priče, koje nisu popularne, lake, već izuzetno slojevite, teške i strašne je za mene velika stvar.

Drugo, ja sam prvenstveno novinar, pa tek onda filmadžija, tako da su ovo teme koje su uvek pokretale sve moje točkove, a posebno kada u njima vidim neke aktuelne procese, skrivene namere različitih kvazi elita i sl. Tada srcem ulazim u projekat i ne popuštam dok ne isteram sve do kraja i na čistac.

INTERVJU Aleksandar Reljić: Sami sebe smo svrstali na stranu gubitnika u Drugom svetskom ratu, umesto pobednika, što i jesmo bili 1
Foto: Beldocs promo

Kako je otkriveno da je među imenima žrtava kojima treba da bude posvećen spomenik puno onih koji su i sami činili zlodela?

– Na spisku koji je deo spomeničke dokumentacije za dotični spomenik, našla su se imena osuđenih ratnih zločinaca, saradnika okupatora i sličnih imena, jer je spisak pravljen na osnovu onog, koji je sačinila Komisija za tajne grobnice žrtava ubijenih posle 12. septembra 1944. koju je 2011. osnovalo Ministarstvo pravde Republike Srbije, koje je tada bilo u dramatičnoj potrazi za grobom Draže Mihajlovića, ako se neko više i seća te opskurne kampanje.

Ta komisija, kao jedno tipično revizionističko državno telo, pokušala je da učini sve da dokaže da su komunisti bili veći zločinci od okupatora, nacista, fašišta i sličnih, pa je tako broj imena na tom spisku morao da pokaže masovnost komunističkog zločina i terora, kako vole da ga nazovu. Zato se na spisku nalaze imena osuđenih ratnih zločinaca, koji su na suđenju i priznali svoje zločine, poput Geze Batorija, koji je bajonetom ubijao decu u Novosadskoj raciji ili Janoša Tota koji je ubio svih pet sinova Jelene Jovandić.

Isti spisak usvojila je zajednička Komisija Srpske akademije nauka i umetnosti i Mađarskе akademijе nauka i umetnosti, koje su u svetlu ljubavi dva režima u Beogradu i Budimpešti, pokušale da podmetnu tezu o pomirenju dva naroda i naravno jedan ovakav spomenik Novom Sadu. Sve u svemu, ovo je još jedan dokaz da su male razlike između revizionista koji danas u Srbiji od zločinaca prave nevine žrtve i recimo onih koji žale za stradalnicima Blajburga.

INTERVJU Aleksandar Reljić: Sami sebe smo svrstali na stranu gubitnika u Drugom svetskom ratu, umesto pobednika, što i jesmo bili 2
Foto: Beldocs promo

Koliko je tema Novosadske racije danas poznata među stanovnicima ovog grada, naročito onim mlađim?

– Novosadska racija je itekako poznata Novosađanima i svakog 23. januara se održava pomen žrtvama ovog pogroma kod Spomenika „Porodica“, na Keju žrtava racije. Problem je što se van Novog Sada ne zna puno o ovom pogromu i što deca ne uče u školama o tome.

Što se tiče mladih Novosađana, oni se i okupljaju na keju oko spomenika žrtvama racije, iako zbog toga većina Novosađana nije srećna i smatra da to predstavlja određenu vrstu nepoštovanja. Ipak, taj fenomen se može posmatrati i suprotno, jer samo prisustvo na tom mestu, koje odiše jednom vrstom posebnog pijeteta, opominje da se taj zločin ne sme zaboraviti i da se neće zaboraviti.

Sa druge strane, moram da kažem da nije problem u tome da li se o Novosadskoj raciji danas govori ili ne, već na koji način se ona tretira. Iz kog ugla se posmatra, na koji način je razne kvazi elite koriste za dnevno političke svrhe i šta su sve u stanju da serviraju narodu kroz manipulacije činjenicama i istorijski revizionizam.

Pa tako danas postoje krugovi koji za raciju sve manje krive mađarske fašističke i okupacione snage, već Šajkaški partizanski odred i njegovog komandanta narodnog heroja Stevana Divninog Babu, jer su navodno isprovocirali raciju.

Dakle, kao i u drugim slučajevima, danas su komunisti krivi za sve, pa i za raciju, a to je jedan proces kroz koji prolazimo poslednjih 30 i kusur godina, u kojem smo sami sebe svrstali na stranu gubitnika u Drugom svetskom ratu, umesto pobednika što i jesmo bili.

INTERVJU Aleksandar Reljić: Sami sebe smo svrstali na stranu gubitnika u Drugom svetskom ratu, umesto pobednika, što i jesmo bili 3
Foto: Beldocs promo

Jedan od onih koji su preživeli pogrom bio je i nedavno preminuli Ivan Ivanji. Da li je on možda pogledao neku verziju filma pre smrti?

– Ivana Ivanjija su na početku rata roditelji iz Zrenjanina sklonili u Novi Sad. Imao je jako dobro falsifikovane dokumente i živeo je sa stricom i strinom, koja je bila Nemica. Tada nije ni znao da su mu i majka i otac ubijeni u logorima Topovske šupe odnosno Staro Sajmište. Po papirima koje je imao bio je Mađar i išao je redovno u školu.

U toku trajanja racije, nije bilo škole i bio je srećan zbog toga. Živeo je u otmenijem delu Novog Sada, tako da nije imao pojma šta se dešavalo napolju. Dok je napolju trajala racija, on je sa braćom slušao američke šlagere na radiju i igrao karte. Tek kada je racija završena i kada je otišao u školu, saznao je šta se dešavalo.

Njegov relativno lep život prvih godina okupacije, prekinut je u proleće 1944. kada su ga rođeni stric i strina izdali i kada je sam, sa teglom višanja, koju mu je dala strina, u pratnji dva policajca, interniran u novosadsku sinagogu sa ostalim Jevrejima i deportovan u Aušvic, a potom i u Buhenvald. Nikada više u životu nije jeo višnje, jer su one za njega imale ukus izdaje, pričao je.

Dan pre smrti, pozvao sam ga telefonom i rekao mu da dođe na premijeru, a on se zahvalio na pozivu i rekao mi da je u Vajmaru i da ćemo se čuti kada se vrati. Nažalost, nismo se više čuli.

„Novosadsko sećanje“ će biti premijerno prikazano u okviru festivala Beldocs, u nedelju 26. maja, u 21,30h u Domu omladine Beograda, kao i u ponedeljak 27.05. u 20h, u bioskopu Ušće Cineplex.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari