Prvi komad mladog izraelskog reditelja Liora Zalmansona imao je tokom februara svoju prvu beogradsku, a time i inostranu premijeru. Predstava „Malecki“ nagrađena je na Festivalu malih priča u Izraelu, a odmah potom je doneta na scenu Moderne garaže u Beogradu, Cvijeti Mesić i Nikoli Jovanoviću koji su tumačili likove bake i unuka.

 „Malecki“ je psihološka drama o poslednjem susretu, o odbrani i prihvatanju stavova o životu, o borbi za pravo na sopstveni izbor, a Lior Zalmanson govori za naš list o predstavi i vrednostima za koje se zalaže.

  • Izraelsko, poput srpskog, društva opterećeno je konfliktima svih vrsta. Kakve su reakcije publike u Tel Avivu na Vašu predstavu, a kakve u Beogradu i, po Vašem mišljenju, kakav je izraz potreban i šta bi mogao da bude okidač takvim društvima da nastave dalje?

– Mislim da se moja predstava bavi univerzalnim problemima koji zaista mogu da se zbivaju svuda i zato je publici lako da se identifikuje. Nisam planirao da korespondira sa bilo kojim tekućim izraelskim konfliktom. Slobodno mogu da tvrdim da se predstava hvata u koštac sa moralnim razilaženjima, na koja ljudi različitih verskih ubeđenja mogu različito da reaguju ili čak mogu da uznemire one sa tradicionalnim pogledom na svet. U Izraelu su ti problemi brojni, ali nisam primetio bilo kakve problematične reakcije na predstavu. U tom smislu, verujem da kada nacija počne da se bavi problemima univerzalne prirode koji transcendiraju lokalnu politiku, ona iskazuje želju da bude normalna.

  • Zbog čega ste nakon Izraela za prvo inostrano izvođenje predstave izabrali Srbiju?

– Nije bilo unapred planirano, već su se stvari samo tako odigrale. Sanja Baum (režiser, nekadašnja Beograđanka) pozvala me je pošto je videla predstavu u Izraelu i izrazila želju da je prevede na srpski. Bio sam potpuno iznenađen, nisam očekivao tako nešto, i momentalno sam se duboko zainteresovao za Srbiju i ovdašnju pozorišnu kulturu.

  • Naglašavate važnost porodice i bližnjih, vaša predstava završava se nekom vrstom katarze, iako moderna društva glorifikuju individualnost i jednokratna zadovoljstva. Zašto?

– Individualnost je, mislim, pomalo iluzija. Stremimo samoostvarenju, ali ono što zaista želimo jeste da budemo voljeni i važni u očima i životima drugih. Zato verujem da katarzični momenat može da bude isključivo momenat potpunog otvaranja i bliskosti između dvoje ljudi koji razumeju međusobnu ljubav, ali i međusobni uticaj.

  • Jeste li uočili sličnosti između srpskog i jevrejskog poimanja i uvažavanja porodice i smatrate li da je ona u ovim društvima naročito izražena?

– Da, zapravo mnoge jevrejske porodice u Izraelu neguju svoje istočnoevropsko nasleđe. Na primer, moja porodica potiče iz Poljske i Ukrajine. Tako da vidim slične karakterne crte kod istočnoevropskih, uključujući i srpske porodice, sa izraelskim. Članovi porodice su bliski, brinu jedni o drugima, dele toplinu. Upravo zato se tako mnogo ljudi identifikovalo sa odnosima portretisanim u predstavi. Ne bih se kladio da bi jednako bilo u SAD.

  • Kažite nam nešto o angažmanu u izraelskom Pokretu za progresivni judaizam. Šta je to i čemu težite?

– Potonjih šest godina sam član upravnog odbora ovog pokreta i nastojim da promovišem malo liberalniji pristup jevrejskom životu. Formiramo centre širom Izraela i uvodimo jevrejsku kulturu u svakodnevni život. Smatram da je stvaranje ovakvih centara izuzetno važna uloga koju neko može da ima u vremenima naglašenog konzumerizma i otuđenosti.

  • Kako ste se upustili u rad u pozorištu nakon što ste završili prestižnu poslovnu školu?

– Pozorište nije moj posao. Gotovo je nemoguće zaraditi hleb u Izraelu pišući. Imam i drugu strast, a to je istraživanje virtuelnih i digitalnih sredina, na to se fokusiram pišući doktorski rad u Poslovnoj školi Univerziteta u Tel Avivu. Sasvim je drugačije od pozorišta, a upravo to i volim. Uživam u činjenici da za mene postoje ova dva potpuno odvojena sveta: pozorište i pisanje u jednom, i akademsko istraživanje virtuelnih zajednica u drugom. Oba me upotpunjuju kao osobu.

  • Čime ćete se baviti u bliskoj budućnosti?
– Slobodno vreme koje sam imao tokom posete Beogradu iskoristio sam da počnem da pišem kratak scenario. Radi se o adaptaciji kratke priče koja se bavi takođe porodičnim pitanjima. Ovoga puta, gledamo kako se porodica suočava sa članom koji postepeno gubi zdrav razum, ali očima najmlađeg deteta u porodici. Nadam se da će film po njemu biti gotov tokom naredne godine.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari