„Građani ne treba da se boje vlasti, već ona njih“: Umetnički direktor Pule Danijel Pek za Danas o 72. filmskom festivalu, hrvatskoj i našoj kinematografiji

Razgovor sa umetničkim direktorom Pula Film Festivala, koji je svečano otvoren sinoć u Areni svetskom premijerom komedije „Južina“ mladog splitskog autora Ante Marina, napravljen je u poslednji čas pred početak ovog praznika „pokretnih slika“, najprestižnijeg u vreme nekadašnje zajedničke domovine, čija je nagrada Zlatna arena bila san svakog filmskog autora koji je počinjao karijeru, ali i onih koji su je već imali.

Pula poslednjih godina polako vraća stari glamur, čemu značajno doprinosi i Pek, koji je na njenom čelu od 2022, međutim, on je više od decenije i po daleko poznatiji kao televizijski i filmski producent.

Njegova kuća Antitalenti stoji iza filma „Vis-A-Vis“ Nevia Marasovića nagrađenom na festivalu u Los Anđelesu, „Prava istina priče o šori“ Andree Slaviček prikazanom u Kanskom programu Nedelja kritike potom i na još četrdesetak svetskih festivala, “Murina” Antonete Alamat Kusijanović kojem je 2021. pripala nagrada Camera d’Or za najbolji debitantski film u Kanu….

Moglo bi se reći da je prošle godine postao i planetarno prepoznatljiv sa kratkim filmom „Čovjek koji nije mogao šutjeti“ Nebojše Slijepčevića, koji je pored kanske Zlatne palme osvojio nagradu Evropske filmske akademije i bio nominovan za Oskara.

Za naš list Danijel Pek govori o 72. festivalu i poziciji današnje Pule, hrvatskoj, našoj i regionalnoj kinematografiji, slobodi i nezavisnosti umetnosti od političkih uticaja, ali, kako ističe, ne voli da govori o politici…

Ovogodišnje izdanje Pule svojim sloganom „Jedno svjetlo, tisuće uspomena“ pravi jedan sentimentalni „omaž“ staroj projekcijskoj kabini u Areni, koja posle više od pedeset godina, kako se navodi u najavi, ovog leta odrađuje svoju poslednju smenu. Šta, zapravo, fokusira naslov 72. festivala?

– Nedavno sam na festivalu u Splitu gledao sjajan kratki film „Plava zemlja“ u kojem glavna junakinja, nakon što prvi put u životu na kino projekciji vidi svijet izvan onoga koji poznaje, odluči promijeniti svoj život. To je divna metafora i posveta važnosti filma o kojoj govori i naš ovogodišnji moto. Svjetlo iz projekcije kabine povezalo je u razmišljanjima, osjećajima i doživljajima tisuće, a kroz 72. godine našeg festivala stotine tisuća gledatelja i dalo im uspomene koje su im, volim tako misliti, ostale važne i možda im čak promijenile živote. To je snaga filma i ljepota festivala na koju podsjećamo.

U uspomenama brojnih generacija filmofila na ovim prostorima Pula je ostala upamćena kao najvažniji festival u tadašnjoj državi do 90-tih godina, a Zlatna arena kao najprestižnija nagrada. Kako se Pula nosi sa svojom istorijom?

– Pula je imala bogatu, zanimljivu i burnu povijest, koja je kao ogledalo reflektirala kinematogafiju prvo jedne a zatim i druge države. Kad je ta kinematografija bila jaka, progresivna i zanimljiva, takav je bio i festival i to su najvažniji trenuci kojih se rado sjećamo. Na nama je sada da gradimo Pulu za iduće razdobolje, prilagodimo je promijenjenim okolnostima u produkciji, kinoprikazivaštvu i društvu te da je uvijek pokušamo održati jakom, progresivnom i zanimljivom.

Ove godine ste uveli novu takmičarsku selekciju, Regionalni program, sa dugometražnim filmovima iz zemalja hrvatskog susedstva koji nisu nastali u manjinskoj hrvatskoj koprodukciji. Kakva je danas pozicija Pule u odnosu na međunarodne festivale u okruženju, i kako je vidite u nekim narednim godinama?

– Pula je prvenstveno nacionalni festival na kojem prikazujemo i nagrađujemo najbolje iz godišnje produkcije hrvatskog filma. Takva uloga Pule, u kojoj je festival istovremeno vjetar u leđa filmovima u susretu s publikom i nacionalna filmska nagrada, dovodi ga u vjerujem dobru poziciju da nije u konkurenciji s drugim međunarodnim festivalima u okruženju. U slaganju programa ne vodimo se premijerama i natjecanjem s drugima, nego time da publici omogućimo da pogledaju stvarno najbolje filmove te filmašima pomognemo da njihovi filmovi nastave svoj već zacrtani put.

Uvođenje Regionalnog programa je jednostavno ispunjavanje znatiželje – zanima nas što rade naše kolegice i kolege u okruženju, kojim temama se bave i na koji način se oni nose s izazovima filmske industrije. Mislim da će od toga koristi imati i publika i filmaši.

Hrvatski film u poslednje dve decenije beleži značajan uspeh. Ima li i Pula na neki način uticaja u tome?

– Volim vjerovati da ima, možda čisto na motivacijskoj osnovi. Ako vjerujemo u sebe i to što radimo, ako smo sposobni slaviti uspjehe i proučiti greške, bit ćemo uspješniji ne samo kod kuće nego i u svijetu. No glavna zasluga je na mojim kolegicama i kolegama, svima koji se uporno i posvećeno bave filmom te na stabilnom sustavu koji nas u tome podupire.

Kompletna situacija u hrvatskoj kinematografiji daleko je najpovoljnija u regionu – filmski stvaraoci u Srbiji, primera radi, s „ljubomorom“ prate konkurse Hrvatskog audiovizuelnog centra (HAVC) na kojima njihove kolege za dugometražni igrani film dobiju i po milion evra, čak i za one koji provociraju i kritikuju režim i hrvatsko društvo, dok se kod nas finansijska podrška deli na „kašičicu“ i to uglavnom politički „podobnim“ rediteljima. Kako ste se izborili za ovu dobru poziciju i autorsku nezavisnost?

– HAVC je od početka zamišljen kao nezavisno tijelo u kojem odluke o financiranju projekata donosi sama struka, i to na temelju kvalitete projekata i referenci autora. Ta neovisnost uspjela se održati kroz cijelo vrijeme postojanja HAVC-a. Druga komponenta tog uspjeha je što je politika – koja se u tih 17 godina više puta mijenjala, najveći dio vremena podržavala tu ideju neovisnosti, iako joj se sasvim sigurno ponekad ne sviđaju njeni rezultati.

Ali ideja da se neovisnost i sloboda umjetnosti jedini način da ona bude kvalitetna, da daje rezultate i bude prepoznata, ipak je dobro prihvaćena i danas se, barem od strane glavnih političkih aktera, smatra dijelom demokratskih standarda. Naravno da i mi želimo da situacija bude još bolja i također ponekad s „ljubomorom“ gledamo prema drugima, ja na primer prema uspjehu srpskih filmova u kinima i utjecaju na društvo u cjelini.

Prošlogodišnja Pula otvorena je filmom Rajka Grlića „Svemu dođe kraj“ koji je svojevrsna kritika današnjeg hrvatskog društva, naš glumac Boris Isaković dobio je Zlatnu arenu za ulogu kriminalnog hadezeovskog biznismena u ovom filmu, Veliku Zlatnu arenu za najbolje ostvarenje osvojila je političko-socijalna drama „Proslava“ o buđenju radikalizma i ustaštva u siromašnim selima Like, a i nekih prethodnih godina u Puli su trijumfovali beskompromisni filmovi koji pod našom vlašću u Srbiji uopšte ne bi ni mogli da budu snimljeni. Da li je jedan od glavnih aduta za uspeh hrvatske kinematografije danas u svetu, a i Pulskog festivala, upravo to što su se filmski stvaraoci otrgli političkom „ključu“?

– Ne bih rekao da je kritički stav prema vlasti i njenim anomalijama nešto novo, to je tema kojom se umjetnici bave oduvijek. I danas je vrijeme da se prisjetimo Georgea Orwela, Bulgakova i našeg Andrića koji je govorio o dužnosti svakog mislećeg čovjeka da bude kritičan prema vlasti. To je način na koji umjetnici “popravljaju” svijet u kojem živimo, to nam je na neki način i dužnost.

Drago mi je da je Hrvatska sada u fazi u kojoj se time želi i može baviti, iako su naše društvene i političke okolnosti daleko povoljnije i ugodnije nego što je slučaj u nizu zemalja u našem okruženju. Želim da to zadržimo i da se takva mogućnost proširi u regiji. Ili da se vrati, sjećam se kako sam prije dvadeset – trideset godina isto tako s divljenjem pratio društvenu kritiku u filmovima Srđana Dragojevića, Srdana Golubovića i drugih vaših autora, u vrijeme kada je tako nešto u Hrvatskoj bilo teško moguće.

Na 72. Puli u trci za Zlatnu arenu je pet naših ostvarenja -„Kako je ovde tako zeleno?“ Nikole Ležaića i „Među bogovima“ Vuka Ršumovića koji su u konkurenciji u programu Manjinske koprodukcije, i u novoj Regionalnoj selekciji „Restitucija, ili, San i java stare garde“ Želimira Žilnika, „78“ dana i „Za danas toliko“. Šta je ono što po Vama određuje srpsku kinematografiju poslednjih godina?

– Ne smatram se dovoljno stručnim za tako važan odgovor, jer nažalost ne mogu pratiti cjelokupnu kinematografiju. Do mene kao i do većeg dijela naše publike dolazi samo dio filmova iz Srbije – oni najuspješniji i međunarodni prepoznati. A postoji i drugi dio svake kinematografije, možda i najvažniji za oblikovanje društva i kulture, a to su filmovi čiji je primarni cilj domaća publika.

Oni su bitni za teme o kojima se u društvu govori, o vrijednostima koje postaju važne našim mladima, za formiranje stavova o životu i svijetu. Gledajuči iz daljine, čini mi se da kinematografija u Srbiji dosta uspješno spaja senzibilitet za autorski film i film za publiku, i u tome bih volio da se ugledamo na vas.

Kako doživljavate uspehe koje ste ostvarili kao producent, posebno sa filmom „Čovjek koji nije mogao šutjeti“ Nebojše Slijepčevića, koji je pored kanske Zlatne palme osvojio nagradu Evropske filmske akademije, nominaciju za Oskara i niz drugih visokih međunarodnih priznanja?

– Prema savjetu kojeg je Rajku Grliću dao njegov profesor iz Praga – drugi dan nakon što primite nagradu, zaboravite na nju. Nemojte povjerovati da ste ta nagrada stvarno vi.

Prema pisanju hrvatskih medija, opet ste u timu sa Nebojšom Slijepčevićem, ovog puta na dugometražnom filmu prema romanu „Črna mati zemla“ Kristiana Novaka, a sarađujete i sa piscem Antom Tomićem. Možete li nešto više da kažete o ovim projektima?

– „Črna mati zemla“ je za mene jedan od najvažnijih romana 21. stoljeća, pravi izraz trauma koje smo doživjeli 90-tih godina 20. stoljeća, i krik za promjenom u načinu na koji se odnosimo jedni prema drugima, a posebno prema svojoj djeci. Već dugo želim tu priču prenijeti na film i vjerujem da smo sada na jako dobrom putu.

Nebojša je sjajan redatelj i čovjek i vjerujem da to može napraviti na način koji će knjizi dati novu razinu i razumijevanje. Volim književnost i raditi po djelima važnih autora, među njima su i: Ante Tomić, Jurica Pavičić, Tena Štivičić, Nađa Petrović… Čitanje je važno, knjige su važne, trebamo se baviti njima. Sačuvati ih od vremena u kojem će ih neki ljudi paliti, odnosno raditi tako da ta vremena nikad ne dođu.

Srbija je više od sedam meseci u pobuni, studentima u blokadi podršku su među prvima uputili filmski stvaraoci i esnafi, a zbog batinjanja i hapšenja studenata, profesora i građana, u znak protesta, naši umetnici su otkazali brojne festivale, među kojima su Filmski susreti u Nišu, Bašta Fest… Koiiko pratite ove događaje, i u kom smislu je studentsko „Pumpanje“ i regionalno važno?

– Žao mi je da se otkazuju festivali ali razumijem da je u situaciji u kojoj se nalazi Srbija nemoguće voditi normalan život. Želim vjerovati da se svaki politički spor ili sukob treba riješiti mirno i demokratski, i to želim i Srbiji sutra. Ne bih volio govoriti o politici, no mogu o filmovima i sjetiti se citata iz jednog od najdražih filmova, „V for Vendetta“: „Građani se ne bi trebali bojati vlasti; vlast bi se trebala bojati svojih građana.“