"Nema nikada dovoljno nesrećnih da bi se svet promenio" 1Foto: EPA-EFE/ CLEMENS BILAN

Godar je uvek događaj. Osamdesetsedmogodišnji kultni sineasta naravno nije došao na premijeru svog poslednjeg dela „Knjiga slika“, ali je zato nakon projekcije ostavio hiljade sinefila da raspravljaju šta je zapravo otac novog talasa hteo da nam poruči i kaže.

A zna se – Godar se ne objašnjava, on se evocira! Kao što sam veli u svom čuvenom aforizmu – „Nije važno razumeti, već je važno da je lepo“! Kao i za njegov zadnji film „Zbogom jeziku“, i za ovo delo se teško može reći da je film u klasičnom smislu. Ni po formi, ni po sadržaju. To je pre stilska vežba! Avantura na platnu! Umetnička instalacija! Vatromet ideja i opservacija! Datih kroz sukcesivno smenjivanje slika, filmskih sekvenci i dokumentarnog materijala, sa ili bez teksta, često namerno propraćenih nerazgovetnim mumlanjem ili muzikom. Pa šta da vam kažem o ovoj Godarovoj meditaciji?! Malo je reći da mi se dopala, impresionirala me je! A razlog tome su pre svega njegove ideje i duh. Godar je poeta politike, sa nepogrešivim osećajem za istinu i pravdu. U ovom svom vizuelnom, grafičkom i sonornom eksperimentu on zapravo govori o destrukciji čovečanstva, sa tako ubitačnom iskrenošću, da je to ushićujuće. Od ratova, sukoba na Bliskom istoku, socijalnih nepravdi, itd.,itd. Rekla bih da je to bespoštedna kritika sveta u kome živimo i svih nas koji na to pristajemo. A kako on kaže, bićemo dugo tu gde smo, jer – „Nema nikada dovoljno nesrećnih, da bi se svet promenio“! I tako je juče Godar bio na kinematografskim platnima, potom je nakon projekcije vodio razgovor sa novinarima preko Face Time-a, a sa festivalskog postera su se smešili junaci njegovog „Pierrot le Fou“ – Ana Karina i Žan Pol Belmondo. Pa može li se više?! Iako je od ’68. prošlo punih pet decenija, on je i dalje bez ikakve sumnje siva eminencija festivala.

A onda je došao trenutak ženskog autorskog filma – sa prvim filmom Francuskinje Eve Huson, koja nam je predstavila „Devojke sunca“, što je naziv jednog ženskog kurdskog bataljona. Baziran na istinitim događajima – u ovom slučaju priči o Yazidi ženama, koje su bile kidnapovane, silovane, prodate kao roblje i koje su konačno uspele da se oslobode i pridruže Kurdskoj armiji, scenario prati dve ličnosti – Matildu, francusku ratnu reporterku, traumatizovanu zbog nedavne smrti supruga u Libiji, i Bahar, koja je od uspešnog advokata i srećne supruge i majke stigla, nakon strahovite lične tragedije, do borca za slobodu, sa kalašnjikovim u rukama. Film je iskren, ljudski, poseban homage svim tim ženama sa uzbudljivim i potresnim sudbinama, njihovom otporu i nepristajanju da budu žrtve. To nije toliko ratni, istorijski, ni dokumentarni film, koliko feministički, delo kojim dominiraju emocije – borbenost, hrabrost, istrajnost, požrtvovanost. Bol i patnja s jedne, i gorčina i bes s druge strane. Film o ženama i za žene. Moćna priča, sa izvanrednom Emanuel Berko u ulozi novinarke i prelepom i talentovanom Irankom Gosghifteh Farahani u ulozi komandanta bataljona.

Pored Asgar Farhadija, u zvaničnoj selekciji učestvuje još jedan slavni Iranac – DŽafar Panahi. Iako su se kako festival, tako i mnogobrojni intelektualci založili da mu bude odobren put u Kan, budući da mu je zabranjen izlazak iz zemlje punih 20 godina, iranske vlasti to, nažalost, nisu dozvolile. No, njegovo poslednje delo je tu – „Tri lica“. To je inteligentna, pitka i gledljiva storija. Koja, nažalost, od intrigantne misteriozne priče, brzo prelazi u običnu studiju o položaju žena, posebno glumica u Iranu. Panahi u filmu igra samog sebe, poznatog i uglednog iranskog reditelja, kada on i renomirana i popularna iranska glumica Behnaz Jafari, koja takođe igra samu sebe, kreću na putovanje do jednog udaljenog sela na severozapadu Irana, gde se uglavnom govori turskim jezikom, u potrazi za devojkom Marzijom, koja je slavnoj glumici uputila alarmantnu video-poruku. U tom uznemiravujućem videu, devojka moli glumicu da joj pruži pomoć i podršku, jer je njena životna želja da postane glumica, ali njena porodica se tome suprotstavlja i ona ne vidi način da iz toga izađe sem da sebi stavi konopac oko vrata, sa čime se video i okončava. Duboko uzbuđeni, pa i šokirani, glumica i sa osećajem odgovornosti i krivice, njih dvoje kreću na put da bi ustanovili da li se radi o manipulaciji ili o istinitoj stvari. Od dobro postavljene i napete intrige, priča odlazi u druge vode – navike i shvatanja lokalnog, neobrazovanog stanovništva, njihove običaje i tradiciju, itd., itd. No, i pored toga, ima nečeg šarmantnog, blagog, skromnog i veoma toplog i ljudskog u Panahijevom filmu. I nade, da će se iranski glumački ansambl ipak podmlađivati. Uprkos svim preprekama, predrasudama i shvatanjima o mestu žene u iranskom društvu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari