Nekada davno u ovom našem gradu, leto je bilo ono godišnje doba koje niko, ali niko, nije povezivao sa bilo čime drugim osim sa odlaskom iz Beograda, što na more, što na planinu, što u neko treće zezanje, a oni manje srećni su išli „na ranč sa matorcima“. Doduše, bilo je i onih slučajeva u kojima su „na ranč“ išli samo matorci, a mlađa populacija narečenih porodica uživala u svoj novonastaloj slobodi koju im je to i takvo leto donosilo.

Sve u svemu, nije bilo nekog naročitog razloga za zadržavanje u betonskoj rerni i cupkanje na asfaltnoj plotni na temperaturi od preko n na treći stepeni, gde je n veće od 2, a manje od 5. A, da, ima i onih kojima su rešavanje jednačina sa par nepoznatih i matematičkih funkcija bila (ne)omiljena letnja zanimacija iz svima znanih popravnih razloga, al’ to me ič ne dotiče. Ja i dalje volim matematiku.

I beše tako sve do negde početka 21. veka, kada se stidljivo i nepretenciozno pojavila najava jedne manifestacije koja je sobom donela nešto novo i sveže u uparenu prestonicu. Naime, znalo se da su glavni muzički događaji, često navođeni i kao manifestacije od najvišeg državnog i nacionalnog značaja, imenovani kao novosadski Exit i sabor trubača u Guči. E, nije nego. Beograd je odlučio da uzvrati udarac. Namah se pojavio i razlog zbog koga se pomeraju termini letovanja, zbog koga se ranije uči i ne pada na popravni, zbog koga se ponekad i odbija poslušnost roditeljima, pa i nadređenima, zbog čega se i godišnji odmor planira u drugoj polovini Avgusta, a ne može da se dobije jer i šef ‘oće na odmor baš tad, pa se izmišlja bolovanje i beži s posla, u krajnjoj liniji zbog koga se ostaje i dolazi u Beograd u sred avgusta meseca. Rodio se Beogradski Beer Fest. A novorođenče je bilo toliko lepo i slatko, i pametno naravno, da mu niko, ali baš niko, nije mogao odoleti. Brzo je raslo i nadraslo sve one pobrojane manifestacije koje su milom ili silom ugurane u turističke ponude i „must see“ liste. I ono što mi je najdraže je što je i potpisnik ovih redova ugradio poneki kamen, možda i ugaoni, pa i deo sebe u temelj onoga što se nazva Beogradski Beer Fest. Od tada pa do dana današnjeg, stidljiva ljubičica je izrasla u giganta kome retko šta može da parira u ovom našem delu sveta.

Danas, posle toliko godina, gledajući ga kako raste i razvija se, kao neko ko je sa njim delio i dobro i zlo, i oluje i sparine, i blato i prašinu, i rušenje bine i tonske probe u nevreme, i svirke u devet i one u ponoć, pa i one posle ponoći, ne mogu a da ne budem ponosan i na sebe i na nas i na njega. Nije Beogradski Beer Fest postao to što je zato što se desilo ne znam šta. Ne, on je postao jedan od simbola Beograda zato što ga volimo. Zato što je on samo naše čedo. I dok je Exit sve više postajao festival za strance a sve manje za nas i naše, sve više za televiziju i (samo)reklamu a sve manje za narod, i dok je Guča sve niže padala sa svojim kafanskim pevaljkama, vaćarenjem istih pod šatrama i neprekidnim erupcijama nabujalih i nabreklih najnižih strasti u slavu instrumenta koji od svih sa Srbijom ima najmanje veze a tripuje se da je srpski (da, da, truba je u Srbiju stigla sa austrougarskim vojnicima koje je mrzelo da je vucaraju nazad do Beča kad su im pete udarale u donji deo leđa, u narodu popularno zvan d***, dok su bežali), dotle je Beograd sve više dobijao ono što mu je falilo svih ovih godina koje prethodiše novoj Beogradskoj festivalskoj eri.

I sad, posle toliko godina, i dalje izlazim na binu sa istim žarom i istom tremom koju sam imao i kad sam prvi put stupao na binu podno zidina prestonog grada Despota Stefana. I dalje vidim beonjače svakoga u publici i znam zašto su tu. Beer Fest su oni. Beer Fest smo mi!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari