Bez djeteta nema umjetnosti

Da li ste danas tamo gde ste mislili da ćete biti kada ste o muzičkoj karijeri razmišljali na početku, u grupi Dorijan Grej?

– Posle svega mogu reći da je ovo „best case“ scenario, moglo je biti „worst case“. Ja sam se dugo okruživao, po mene, nekvalitetnim ljudima, nisam dobro procjenjivo, nisam vjerovao onom prvom instinktu, koji bih osjećao prema nekoj osobi. Danas sam izuzetno predan svom poslu, svojoj obitelji, vrlo sam odgovoran prema mom bendu, ljudima koji surađuju sa mnom. Osjetio sam da moram biti prema njima odgovoran, jer oni imaju svoje obitelji i svoje živote… Da, dosta sam zadovoljan kako danas stvari stoje. Jasno je da bih jako volio da se nije desila ona moja velika pauza, ali ona je bila usled prilika koje su bile vrlo ružne i ja se tada nisam htio baviti glazbom. Nakon te pauze morao sam opet dokazivati ko sam, što sam i to je malo potrajalo.

Koliko se razlikujete od onog Masima od pre trideset godina?

– Promijenio sam se u smislu da sam ranije bio strašno željan znanja. Nikada nisam imao visoko mišljenje o sebi, dapače čak o sebi sam mislio loše. Ego tripom se nikada nisam bavio i uvijek sam ostavljao otvorena vrata, jer sam znao da ima tu još puno prostora. Mislim da je to dobro, jer ne opterećujem ljude svojim moćima, već svojim radom, tu sam veliki perfekcionist, ali nisam težak suradnik, nego samo precizan. Ali, onaj klinac koji je krenuo još uvijek je u meni. Dok god postoji dijete u čovjeku dotle u njemu ima umjetnosti. Nije dobro opterećivati se što je dobro, što je loše. Treba jednostavno samo to uradit pa što bude. Ako se previše razmišlja, to gubi osnovnu namjeru, osloni se na to što imaš. Mada, ima publike koja to voli, voli biti prevarena. Mislim da moja publika nije takva. Nemam veliku publiku, ali ta koju imam – to su ljudi koje bih mogao imati za prijatelje.

Vašu karijeru često opisuju kao „punu uspona i padova“. Da li je i vi tako doživljavate?

– Ja sam karijeru naprasno prekinuo. U tom trenutku mi hipersenzibilci Jura Stublić, Branimir Štulić, Darko Rundek, pa i ja prestali smo radit. Rundek je otišao u Pariz, Stublić se povukao, Štulić je otišao u Amsterdam… Nisam mogao vjerovat. Otvorila su se vrata nekima koji su imali debelu kožu. Ja sam morao stati radit, glazba ne sugerira rat, ona sugerira ljubav i ljepotu. Nije tu bilo da je moja karijera stala, ja sam snimio album, ali počela je teći krv u Slavoniji i naravno koncerti su otkazivani. Ali, moja pauza je bila izuzetno dugačka. Bilo je raznih špekulacija što ja radim, a to je potpuno nevažno. Važno je reći da ta boja glasa koju ja imam, da se u međuvremenu nije pojavio niko ko bi nadopunio tu rupu i to je bila jedna sretna okolnost za mene.

Tokom rata u bivšoj Jugoslaviji prestali ste, dakle, da se bavite muzikom. Koliko vam je teško pao taj „rez“, ali i nestanak vrednosti usvojenih u državi koje jednostavno više nije bilo?

– Jako teško. Međutim, u toj situaciji je bilo nešto lijepo. Mojoj supruzi Neni i meni je naša ćer bila definitivno svjetlo na kraju tunela i morao sam se pokrenuti i privređivati za svoju obitelj, tako da sam počeo raditi u marketingu i godinama sam radio reklame. To se na kraju pokazalo kao jako dobro, jer sam stalno bio u studiju, stalno sam komunicirao sa mikrofonom. Bio sam tu negde u formi. Održavao sam je kao kad sportaš prestane sa takmičenjem, a stalno trenira i radi. Mašina se nije ugasila. Sasvim dobro sam živio od toga, bez potrebe da se kompromitiram. To je bilo doba gdje se isključivo od osobe tražilo da se opredijeli, a ja se nisam htio opredijeliti. Jednostavno nisam nikome htio otvoriti vrata, a da sam se bavio glazbom tada bi mi bilo rečeno – OK, ali ti ćeš to i to raditi. Ja to nisam htio i čekao sam malo bolja vremena.

Šta je to što muzika budi konkretno u vama i što vas je nateralo na povratak?

– Za dobru umjetnost je potreban jedan mir, život bez stresa. U stvari, može biti i stresa ako uđeš u jednu dobru bazu kao što je obitelj, onda ti to nekako daje snagu da ideš dalje i ta enormna ljubav prema glazbi je to što me drži. Izuzetno poznajem glazbu, izuzetno poznajem tematiku, ja sam neko ko je kretao u glazbu ne zato da postane slavan. Kao klinci u grupi Dorijan Grej, ja ne znam kada smo mi tek dobili prvi honorar, to uopće nije bilo važno tada. Ali tada se drugačije živjelo i svi su živjeli dobro. Imao sam sreću da sam se počeo baviti glazbom u pravo vrijeme, bile su to osamdesete. U Hrvatskoj se danas točno zna gdje ko spada, ono što neki magazini govore to nema veze sa realnim stanjem stvari. Kada se mi glazbenici nađemo, mi dobro znamo ko je tu šta. Imam respekt svojih kolega i to mi je izuzetno važno. Ta nagrada koja se zove Porin je u Hrvatskoj vrlo važna nagrada, jer je dodjeljuju kolege. Nikada ni u bivšoj Jugoslaviji nije postojala nagrada koja je bila toliko bitna, možda jedino nagrada Sedam sekretara SKOJ-a. Puno puta dobio sam tu nagradu, četiri godine zaredom sam podigao to i kada sam dobio zadnji put rekao sam da ću prestati snimati i priliku dati kolegama.

Ipak ste nastavili da snimate. Kada ćete objaviti naslednika poslednjeg albuma „Sunce se ponovo rađa“?

– Dosta kompozicija sam snimio i prije nego što sam ušao u studio kao što je ova pjesma „Ljubav kao miris“, pa sam snimio pjesmu sa maestrom Arsenom Dedićem „Za jednom kapi čistoga života“ i dugo očekivani duet. Snimio sam album Sinatrinih pjesama sa Big bendom Hrvatske radio-televizije, snimio sam prije nekoliko dana pjesmu „Sve za nju“ sa Petrom Grašom i Nenom Belanom u tercetu, ta pjesma je za udrugu koja pomaže oboljele od raka dojke. Užasno puno pjesama je snimljeno i kada bih sad izletio i sa albumom, sve bi bilo „too much“. Pjesme su tu, radni naslov albuma je „Dodirni me slučajno“, a izaći će između Valentinova i Dana žena.

Obožavam glumu

Imate i dosta glumačkog iskustva, pojavili ste se u serijama „Najbolje godine“, „Naša mala klinika“ i „Bitange i princeze“. Da li su to bila samo usputna gostovanja ili vas gluma ozbiljno zanima?

– Volim glumiti. Opet radim „Najbolje godine“ i dobio sam ulogu za jedan film koji se snima sljedeće godine. Film opisuje život jednog progresivnog svećenika u Istri u doba inkvizicije i velikih predrasuda i jedva čekam da počne snimanje – kaže Savić.

Beogradski koncert je poseban

Posle nasupa na koncertu Metropolis revijskog orkestra, Masima Savića ponovo ćemo imati priliku da čujemo u decembru, na njegovom tradicionalnom prednovogodišnjem koncertu.

– Taj koncert bi trebalo zaokružiti tu priču oko albuma „Sunce se ponovo rađa“. Koncerti u Beogradu su posebna stvar, posebna emocija. Ja sam Zagrepčanin i obožavam svoj grad, ali u Zagrebu mi treba sat i po da publiku dovedem do delirija, a u Beogradu koncert počinje njime. Ja ovdje imam na startu ono što u Zagrebu imam na kraju. Ako u Beogradu trčim na 100 metara, odmah sam u prednosti 50 – napominje Savić.

Magina i moja tajna

Tokom karijere sarađivali ste sa mnogim grupama, između ostalih i sa grupom Ekaterina Velika?

– Bendovi su me često zvali da im pomognem. Sa EKV je bilo najljepše radit, puno sam radio i sa Jurom Stublićem. Sjećam se jednom kada sam snimao gitaru u Zagrebu za EKV, Milan (Mladenović) i Magi (Margita Stefanović) bili su u režiji, ona se u jednom momentu približila staklu kada niko iz benda nije gledao i podigla majicu da me inspirira da odsviram što bolje. Ona i ja smo imali tu tajnu godinama. Svašta smo preživjeli zajedno – ispričao je Masimo.